Što se od vode pravi

Pjesma izvedena iz dosjetke, s nepravilnom rimom koja pojačava efekat proizvoljnosti, slobode da se unutar pravila igre – tvorba riječi – stvaraju razne neobične kombinacije, humoristične upravo po iznenađujućem efektu samih spojeva vode sa još nečim. Balog se igra sa glasovnim i značenjskim nivoima. Glasovni skup VOD ima dva različita značenja, koje on tretira kao jedno – tvar, voda. Drugi se odnosi na glagol voditi. Do preokreta dolazi nakon četvrtog stiha. Postupak praktično imitira zaključivanje po analogiji, karakteristično za učenje maternjeg jezika u najnižim uzrastima, pa je kao takvo blisko i zanimljivo učenicima. (Smiju se i sami sebi, onome što su nekad bili.)

Poenta je namjerno pogrešan, naivan zaključak: ne dodaje se vodi kao tvari, nego glasovnoj skupini VOD. Čitalac je pozvan da zaključi ispravno. Da se pjesnik igra, zabavlja, da ga uzbuđuje način na koji se stvaraju nove riječi, pa se onda ta igra može nastaviti (i zakomplikovati) i bez njega: VODOderina... zaVODNO... zaVODI... izVODI...

Kad Jelica pravi jelo

I ova pjesma izvedena je iz dosjetke, da se riječi povežu po sličnosti glasovnih skupina; konkretno, toponimi sa hranom. Jelica pravi jelo tako što putuje po svijetu da bi na određenim mjestima pronašla potrebne namirnice.

Pjesma se sastoji iz dvije cjeline. U prvoj se pjesnik igra s povezivanjem, u drugoj se detaljno opisuje jedna epizoda putovanja, incident, ispadanje lonca iz ruke. Rima je skoro svugdje nasilna, nategnuta, ali to nije manjkavost, jer nije u funkciji ritma, nego poziva na igru. Rimovanje, po svaku cijenu! Rima koja će povezati mjesto sa namirnicom. Šta je bilo dalje? Dok je putovala u Džakartu, sišla je u Beogradu, da popije vodu. Stala je u Nišu, da se na pijaci divi zelenišu. Čak je razmišljala da krene do Afrike po paprike... Ali to je već druga pjesma :-)[1]

Prijedlog za razmišljanje

Treća pjesma iz našeg izbora očito je drugačija. Pjesniku nije u prvom planu igra. Rime su urednije, dužina stiha i dalje nije ujednačena. Fokus nije na jeziku nego na mišljenju. (Naslov na to upućuje: Prijedlog za razmišljanje.) Pjesnik suprotstavlja dva svijeta: školske realnosti i alternativne mogućnosti. Po prijedlozima lako shvatimo da alternativa dolazi od nestašnih đaka koji plaze jezik, šaraju po leđima, bježe iz škole, gađaju iz praćke... Nestašluk je ovdje povezan sa slobodom; sugerisana alternativa je bijeg iz zatvorenog prostora učionice u otvoreni prirode i putovanja: jagode, piramide, pagoda... Slušanju i učenju konfrontira se dosada i sanjanje. Nestašluk, u ovom odnosu, nije više posljedica karakterne zloće, nego izraz nezadovoljstva krutošću škole. Pjesnik sumnja da drugačija škola može postojati, ali je svejedno zamislio, dakle, ipak postoji, jer se može zamisliti. (Prijedlog i za ZAMIŠLJANJE.) To zamišljanje, čak i ako neće dovesti odmah do alternative, dovoljno je da se kritički ispita postojeća škola: šta je u njoj pogrešno, zašto je nešto dodano, šta je sve nepotrebno (ili nije, nego se samo tako čini...).

Teško je zamisliti da razgovor s đacima, i đaka između sebe, na času, u školi, može imati bolju svrhu, od razmišljanja kako se može učiti bolje i znati više.

Hajde da se dogovorimo

Koliko je prethodna pjesma provokativna, toliko je ova moralizatorska. Poziv na dogovor pod etički pojednostavljenim i zaoštrenim antagonizmom rat – mir, koji ne ostavlja mjesta sumnji, ma koliko bio iskren, faličan je. Da bi čitalac povjerovao kako je to mir bolji od rata, morao bi ipak u svom iskustvu i znanju imati karakteristike oba; pa poredeći ih, doći do zaključka čemu treba dati prednost. Ali čak i kada se do toga dođe, ostaje pitanje, zašto uprkos svim tim ružama za šeširom (zbog rime s mirom...) na kraju ipak ratujemo, bratoubilački, zašto škole nose imena po ratnicima, a generali se slave kao heroji.

Dobar početak – poziv da se govori istina, što direktno povezuje rat sa laganjem – naprosto propadne u suvišku bundevasto bananastog prenemaganja: kakvu istinu treba govoriti? Pjesma ništa o tome ne govori.

Evo što sve Kseniju zanima

Peta pjesma iz našeg izbora bila bi sasvim obična i prosječna, da nije komponovana sa skrivenom poentom. Poenta, naime, nije na kraju pjesme, u završnom stihu, nego je u refrenu, koji se ponavlja na kraju svakog neparnog stiha; u vezniku i. Taj veznik, koji ne dopušta završetak, i koji sasvim i potpuno reprezentuje dječije uporno nezavršivo zapitkivanje (koje je nekad radoznalost, nekad igra, a nekad samo traženje pažnje) naprosto se ne bi smio predvidjeti, jer ne samo da je uporan, nego i nametljiv, toliko da čak kvari rimu.

Zahvaljujući njemu, vraćamo se Balogu pjesniku verbalne igre, koja je istovremeno i provokacija na razmišljanje. Kakva su ova pitanja? Šta im je zajedničko? Većina ih je vezana za zakone prirode, i mogla bi se postaviti drugačije, jezikom nauke. Npr. Koji element određuje boju latica cvijeta? Zašto se izgled Mjeseca mijenja? Kako stonoga hoda, odnosno kako kontroliše pokrete sto nogu, kad je čovjeku (djetetu) nekad komplikovano uskladiti i dvije? Uzbudljivo je pratiti kako Balog jezik nauke prevodi u jezik čuđenja, pozivajući nas istovremeno na put od čuđenja do znanja. Ali, nisu sva pitanja takva; npr. Slave li mravi praznik Prvog maja dosjetka je izvedena iz neizrečenog dodatka datumu – Prvi maj, praznik rada. Pitanje Zašto krave vojsku ne služe sadrži i neke neizgovorene hipoteze. Recimo, da bikovi služe. Pa bi onda smisao pitanja bio u tome zašto je rat muška stvar. Pitanje o medvjedima je izuzetak od drugih po tome što je pogrešno. (Da, pitanja mogu biti i pogrešna!) Bijeli medvjedi žive i u moru. Uglavnom, evo; poezija može preskočiti moraliziranje i didaktičnost i postati efikasan kognitivni alat. Nije mala stvar postaviti neobično i istovremeno pametno pitanje, koje je posljedica posmatranja, razmišljanja, upoređivanja... – TO je također bitno

N. V.