aliteracija / glas š / izgovor / poenta / recitovanje / rječnik / zvukovi
Tekst je igra, zabavan je, koristan i upotrebljiv kada je u pitanju vježbanje izgovora glasa š i suglasničkih skupina št i šć. S obzirom na to da je moguće u razredu napraviti igru nastavljanja ili pravljenja slične pjesmice, tekst nudi mogućnosti za kreativnost učenica i učenika. Potraga za leksemima koji obiluju glasom š bila bi dovoljno izazovna da bude zanimljiva, a rezultirala bi širenjem raspona asocijacija kod učenika i učenica.
Pjesma je također zanimljiva i za recitovanje s razumijevanjem, pogotovo jer u prvi mah djeluje apsolutno nerazumljivo, a može se iskoristiti i kao brzalica, brojalica kroz koju treba savladati izgovor mnoštva šuškavih leksema.
Tekst otvara zanimljivu temu zvukova i njihove upotrebe. Može izazvati fasciniranost pojavama kakve su zvukovi na koje smo toliko navikli da ih uzimamo zdravo za gotovo. Razgovor o zvukovima na koji potiče ova pjesma mogao bi pomoći da osvijestimo njihovu važnost.
Pjesma sadrži nepoznate riječi (pliš, šaš, doboš, marš, šušanj...) koje također mogu biti zanimljiv izazov za učenike i učenice, ukoliko bismo od njih tražili da samostalno pronađu njihovo značenje u rječniku. Na ovaj način bi se učenike i učenice moglo upoznati sa značajem i ulogom rječnika i postepeno ih navikavati na njihovu upotrebu.
Uzrast – prijedlog: 3. razred osnovne škole
Suha pjesma je pjesma čiji naslov ne možemo razumjeti dok ne pročitamo pjesmu u potpunosti – do posljednjih njenih stihova. Ova pjesma, s potencijalom brzalice, brojalice, funkcioniše na osnovu nagomilavanja suglasničkih skupina št, šć i šk što se čini besmislenim dok ne stignemo do poente u kojoj nam glas djeteta rješava ovu jezičku igru. Shvatamo da je prethodno naizgled besmisleno nasumično povezivanje motiva koji sadrže glas š (izuzetno je primjetna aliteracija) imalo svrhu nagovaranja dječaka na piškenje. Sadržaj stihova je u potpunosti podređen zvučnosti, na mjestu ovih moglo se naći dvadesetak drugih riječi, ali tako da pjesma još uvijek obiluje glasom š i namjera pjesme bi i na taj način bila ista. Pjesma je igra – ne treba je, i nemoguće je, shvatiti je ozbiljno.
Pjesma je inspiracija za postavljanje pitanja o važnosti zvukova u našim vlastitim percepcijama svijeta oko nas općenito – budući da zvukovi, i oni koji prirodno potiču iz prirode, i oni koje stvara čovjek, djeluju i psihološki (zvukovi nas mogu i oraspoložiti i rastužiti i iznervirati), i spoznajno, a utiču i na naše ponašanje. Buka, npr., utiče negativno, stvara nemir i distrakcija je. Postoje zvukovi koji uspavljuju, a u vezi s tim kako djeluju na pojedinca, zvuk za jednu osobu može biti umirujući, a za drugu uznemirujući i strašan (primjer kiše i grmljavine). Šuškanje/šuštanje ili zvukovi vode, kod jednog bi dječaka mogli prizvati potrebu za piškenjem, a kod drugog, kao što je dječak iz pjesme, ovakvi zvukovi ne djeluju.
Naposlijetku, upravo, zašto „suha“ pjesma – očevi pokušaji da mnoštvom šuškavih leksema izazove dječakovo piškenje ipak su bezuspješni.
E. S.
Enes Kišević
Suha pjesma
Siniša šiša miša od pliša,
šašava kiša pljušti u šaš,
tapšu u doboš Radoš i Višnja
Maša i Jakša praše u marš.
Ušuškan šumar šešir stišće,
šašava kiša pljušti u šaš,
šušnu u šušnju ševa tiše,
šumi, šumi od lišća plašt,
šumi, šumi od lišća plašt...
– Prestani, tata, šuškati više!
Ne piški mi se nimalo baš.[1]
Pre(ne)poznate riječi:
pliš – tkanina s mekim, kratkim, gustim dlačicama na površini
šaš – biljka koja raste uglavnom u močvari
doboš – bubanj
marš – ritmičko, složno hodanje vojske
šušnuti – napraviti šum
šušanj – opalo suho lišće koje se koristi za potpalu
[1] Vesela, antologija: izbor poezije za djecu iz Vesele sveske, Školegijum: lektira 18, Mas media: Fond otvoreno društvo BiH, 2018., Sarajevo, str. 62.
Enes Kišević je pjesnik i dramski umjetnik, profesionalni glumac i književnik, rođen 1947. godine. Živi i radi u Zagrebu. Autor je dvadesetak knjiga poezije od kojih su neke: Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled, I ništa te kao ne boli, Mačak u trapericama, Na ogledalu lice umij, a i nagrađivani je pisac haiku poezije.
Čitanje:
Čita brzinom koja odgovara brzini govora, oba pisma (latinicu i ćirilicu).
(Pjesma je na početku izazovna za čitanje zbog gomilanja riječi s glasom š i suglasničkim skupinama sa istim glasom: šk, št, šć.)
Povezuje pročitano sa svojim iskustvom, vremenom i okruženjem u kojem živi.
(Ovaj se ishod tiče zvukova općenito, učenici i učenice će osvijestiti značaj zvukova u njihovom životu i kako zvukovi utiču na njih.)
Pronalazi potrebnu informaciju... traženu riječ ili pojam u rječniku ili leksikonu. (Učenice i učenici će, nakon što dobiju zadatak da samostalno pronađu značenje nepoznatih riječi u rječniku, biti sposobne/sposobni koristiti rječnik i doći do potrebne informacije.)
Pisanje:
Piše narativne, deskriptivne, informativne, mješovite oblike... poštujući osobenosti odabrane vrste. (Kroz grupni rad, učenici i učenice će napisati novu verziju Suhe pjesme igrom asocijacije i razvijati vlastitu kreativnost.)
Uvodi nove riječi u svoje tekstove. (Učenici i učenice će koristiti pre/ne/poznate riječi te riječi koje prvi put čuju od svojih drugara i drugarica tijekom grupnom pisanja nove verzije Suhe pjesme.)
Govorenje:
Izgovara glasove tačno i razgovijetno. (Učenici i učenice će savladati izgovor nagomilanih suglasnika i suglasničkih skupina te čitati bez zastajkivanja.)
Koristi retoričke vještine (pauzu, intonaciju, ponavljanje, naglašavanje...) Recituje s razumijevanjem. Pravi pauze, naglašava važne riječi i rečenice, kako bi naglasio poentu teksta.
(Nakon što učenici i učenice savladaju izgovor leksema u pjesmi i otkriju značenje nepoznatih riječi, recitovat će pjesmu s razumijevanjem: pravit će pauze različite dužine između stihova i strofa, odnosno zareza i uskličnika, te naglasiti uskličnu rečenicu dječaka)
Nisu potrebna nikakva poželjna predznanja ili aktivnosti za obradu ovog sadržaja.
Čas bi trebao započeti zajedničkim, pa pojedinačnim čitanjima pjesme, najprije polako, a onda sve brže, dok nastavnik/nastavnica ne ustanovi da su đaci savladali čitanje pjesme bez zamuckivanja, brzinom kojom bi čitali neku drugu pjesmu jednostavniju za čitanje. Nakon čitanja učenike i učenice bi trebalo pitati koji su glasovi najprisutniji u pjesmi, jesu li svjesni/svjesne zvukova koje su pravili/pravile tokom čitanja čime bi se mogao otvoriti zanimljiv razgovor o zvukovima općenito: koji su glasovi njima prijatni, a koje ne vole, šta misle o, recimo, zvuku kiše i grmljavine, da li su im strašni? Mogu li zamisliti svijet bez zvukova, kako zvukovi mogu uticati na ljude? Kako zvukovi ovdje, i da li uopšte, utiču na dječaka? Mogli bi se navesti primjeri različitih zvukova, npr. zvuka vode koja teče i šta taj zvuk može izazvati. Šta može izazvati zvuk galame, a šta tišine? Da li zvuk cvrkutanja ptica izaziva radost ili tugu, znači li to da zvukovi mogu uticati i na raspoloženje?
U nastavku časa trebalo bi se baviti nepoznatim riječima. To se može raditi u grupama – broj grupa zavisi od broja prisutnih učenika/učenica na času. Svaka bi grupa dobila rječnik i par riječi čije bi značenje trebali/trebale pronaći u rječniku, nakon što nastavnik/nastavnica pokaže kako se to radi.
Nakon otkrivanja značenja nepoznatih riječi, pjesma bi se mogla ponovo izrecitovati, ovaj put s razumijevanjem, jer će učenicima i učenicama sve riječi biti poznate. Važno je pitati ih da li im je recitovanje i čitanje ovaj put bilo lakše od čitanja na početku časa. Da li je za uspješnije recitovanje potrebno i pohvalno razumjeti sve riječi ili ne?
Pred kraj časa svaki bi đak mogao navesti svoje asocijacije riječi koje sadrže glas š u svrhu nastanka nove zajedničke pjesme. Neki od stihova bi mogli biti: Iš, iš, šmugnu sitni miš / u šumi se šuška: to je šišmiš! // Švrćo suši šišarke što šušte u šušnju / šištanje u šikari stavi ga na kušnju...