Ishodi
Branislav Crnčević / Kad bi meni dali jedan dan
Rada ishodi
I TRIJADA
Čitanje
Pisanje
Govorenje
Ključne riječi i sintagme

glas K / kreativno mišljenje / logika / praktična primjena / rečenica / riječ / slovo K

Zašto ovaj sadržaj?

Koristimo pjesmicu Kad bi meni dali jedan dan, pjesmicu o prijateljstvu, o nesebičnosti, o saosjećanju, o potrebi da se dijeli, o humanosti, o prijateljstvu. Dječak želi pronaći prijatelja, ali tako što će pomoći nekom. No, ne bilo kome, nego nekom ko je dobar, a slučajno sam. Empatija je na visokom nivou u pjesmi, i tome se i učenici ovdje, takođe, uče.

Koristimo pjesmicu kako bismo skrenuli pažnju na to da ćemo posmatrati svijet oko nas, ali ne samo to nego i kako je važno da ga pokušamo i razumjeti. Učimo da dijelimo vrijeme, prostor, ljubav, sreću, ali ne svakom i pod svaku cijenu. Učimo da prepoznamo ko je to sam i kome je potreban prijatelj.

U pjesmici izostavljamo neke riječi i time angažujemo učenike da koristeći rimu i dosadašnja iskustva dođu do rješenja.

(kišio bi, dok mi koračamo, pola tamo, pola ovamo. Stavili bi dan pod štaštašta (kišobran), ja i dobar, a slučajno sam.)

Riječ kišobran koristimo kao sponu za nastavak časa i obradu slova K.

Pjesmica daje i mogućnost imaginacije (Kada bi tebi dali jedan dan, kako bi ga potrošio sad?)

 

Uzrast – prijedlog: 1. razred osnovne škole

Interpretacija

Lirski subjekt je dječak. To znamo jer bi dan trošio na igru, skakanje i trčanje. Izraz trošiti (potrošiti) dan otkriva nam da dječak vrijeme vidi kao bogatstvo. Za razliku od ljudi koji bogatstvo stiču, čuvaju i ne dijele (egoizam i tvrdičluk koji se često vezuju uz posjedovanje), dječak misli da je bogatstvo vrijedno samo ako se podijeli. Bogatstvo može biti sve što se dobije (kad bi meni dali…), što je takođe neobičan pogled na svijet, sve što je vrijedno dobijamo, ne zarađujemo, ne otimamo, ne uzimamo… Svijet u kojem dječak živi je svijet davanja i primanja, darivanja i dijeljenja, svijet u kome je onda teško biti slučajno sam, usamljen bez svoje želje i zasluge. Trošenje je moguće samo kao dijeljenje, a to znači da onda ono (trošenje) nema više veze sa smanjivanjem, gubljenjem, nestajanjem… Umjesto kišobrana čitalac može staviti neku drugu riječ, i pokušati rimovanjem dobiti novi katren. Uz takvu igru pjesma praktično ne mora nikada završiti, a s njom onda neće iščeznuti i ovakvo neobično shvatanje svijeta. Naprimjer:

 

Kad bi meni dali štajaznam
ja ga ne bih potrošio sam
ja bih dao pola štajaznama
nekom ko zna šta je štajaznam. 😊

 

S. V.