Ishodi
Ante Tomić / Đuro Hodalica
Rada ishodi
I TRIJADA
Čitanje
Govorenje
Mediji
Ključne riječi i sintagme

antropomorfizacija / basna / hrabrost / humor / kontrast / patrijarhat / perspektiva / poteškoće u razvoju / pripovjedač u trećem licu / psihološka motivacija / vršnjačko nasilje

Zašto ovaj sadržaj?

Priča je zanimljiva, duhovita, savremena, jednostavna, prilagođena uzrastu trećeg razreda osnovne škole. Uspješno ilustruje kakav treba biti etički odgovor na vršnjačko zlostavljanje i nasilje i zašto su empatija i solidarnost humani a njihovo odsustvo moralno pogrešno. Također, jer je priča zanatski vješto ispričana, dopušta učenicima da razumiju kako književna sredstva (konkretno: kontrast) doprinose smislu (ideji) književnog djela.


Uzrast – prijedlog: 3. razred osnovne škole

Interpretacija

Priča Ante Tomića Đuro Hodalica je osavremenjena basna čiji je glavni lik čvorak Đuro. Od klasičnih basni razlikuje se po dužini, složenosti kompozicije, broju likova i psihološki uvjerljivom motivacijom njihovih postupaka, izborom elemenata u slikanju mjesta radnje koji upućuju na ljudsko prisustvo: breskve, usjevi zlatne pšenice, široke zelene rijeke, ljubičaste perunike, plave planine, potok, drvored platana, žuti jaglaci, staja, svinjac, štagalj, kuća, jabuke svinute od težine ploda, pčele oko ljubičastih grmova vrijeska, žuti i plavi leptiri u toplom zrakom, orah, bagrem, kupus, bundeve, rajčice, krastavci, jabuke, šljive, grožđe, voćnjaci, vinogradi, jabuka kao dinja, psi, mačke, konji, golubovi, kokoši, muhe...

Forma basne najviše je u službi didaktičnosti, ali je etička poruka složenija nego u prosvjetiteljskim uzorima. Sveznajući pripovjedač prati život mladog čvorka od njegovog izlaska iz jajeta do zrelosti. Odrastanje junaka obilježeno je traumatičnim događajem u ranom djetinjstvu, padom iz gnijezda čija je posljedica strah od visine, nakon kojeg živi u rupi u korijenu dudovog stabla. Iako sa zakašnjenjem a najviše zauzimanjem majke Đuro nauči letjeti, čim pređe visinu gnijezda parališe se i pada na zemlju, kao kamen. Zbog toga ga vršnjaci prozovu Hodalica. Žrtva ruganja i podsmijeha, koje predvodi zgodni i samodopadni Gorana, Đuro se povlači i osamljuje, a prijateljicu nalazi u kravi Višnji. U napadu sokola na jato Goran biva povrijeđen. Đuro ga spasava i liječi u svojoj duplji. Uvjereni da je sokol pobio sve čvorke i upućeni jedan na drugoga njih dva postaju prijatelji. Kad čuju da je jato ipak ostalo na broju, samo da je gnijezda napravilo na drugom mjestu, krenu da im se jave. Sokol ponovo napada i ugrabi Gorana, ali Đuro ne napusti prijatelja. Natjera sokola da pusti Gorana, ali onda zbog visine izgubi svijest i padne na zemlju. Svi misle da je mrtav, ali se on nakon kratke nesvjestice budi. Svi ga slave kao junaka i prihvataju kao ravnopravnog.

Tomić nizom efektnih književnih postupaka drži i vodi čitateljsku (dječiju!) pažnju. Već prvom rečenicom – „Đuro Hodalica u početku je bio obična ptica koja se izlegla u jednom običnom gnijezdu čvoraka na čvoru starog duda i tada ga još nisu ni znali kao Hodalicu.“ – otkriva nam da je glavni lik ptica, čvorak ali istovremeno daje znak da priča govori o ljudima

jer ima ljudsko ime, i što je još važnije, ljudski nadimak. Personifikacija, ili još preciznije, antropomorfizacija, duhovito se utkiva kroz cijelu naraciju: životinje imaju imena: Višnja, Jasminka, Božena, Đurđa, Tereza, Darko (krave); Anka, Danka, Stanka, Branka (kokoši), pijetao Šime, čvorci Ana, Nada, Goran, Željka, Goran, Miroslav, majka Ruža i otac Tonko.

Otac čvorak ne samo da ide na posao, nego je i stereotip muža: „Ujutro bi se uredio, kljunom zagladio perje i otišao za nekakvim poslom, Ruži se ne trudeći ni objasniti o kakvom se poslu radi, dok je ona okolo užurbano tražila hranu.“

Opisujući Ružino zadovoljno čuđenje proždrljivosti svoje djece, autor preslikava na čvorke ljudsko roditeljsko iskustvo: „crvi i mušice i bobice i zrnje, kako je sve to stalo u ta malena tijela?“ To je ujedno i smiješno, jer se u slici hranjenja ljudskih beba pojavljuju gliste. Tomić vješto do kraja priče duhovitošću ove analogije nagrađuje pažnju čitalaca. Tako naprimjer „ružičasta glista“ izgled kao „nekakva žvaka s okusom jagode“, dok „crv je odličan dodatak voću, kao čokoladni preljev na sladoledu od karamele.“ Majka Đuri posprema duplju

„da dijete baš ne živi u svinjcu“; čvorci nose kacige od orahove ljuske (što je motiv iz crtića) „jer svi mladi čvorci, po zakonu, kad počnu učiti letenje obavezno moraju nositi kacige načinjene od ljuske oraha.“ Đuro stalno nešto izmišlja „da ne bi morao u školu.“

Prva rečenica, također, intrigira za pticu neobičnim nadimkom – hodalica. Hodalica je rekvizit kojim se djeci olakšava da hodaju, a također i pomagalo starijima ili invalidima koji imaju teškoća sa hodanjem. Već se prema tome prvom rečenicom sugeriše da bi ljudsko iskustvo koje se iznosi u priči moglo biti povezano i sa temom poteškoća u razvoju, što je aktuelna i popularna tema. (Autor u jednoj rečenici to izričito i kaže: „Čitavo se jato jedno popodne okupilo gledati kako on šeprtljavo posrće u zraku i ruši se, a mnogi među njima nisu bili milostivi i imali razumijevanja za pticu s teškoćama u razvoju.“) Zanimljiva je i parafraza čuvenih Nazorovih stihova „cvrči, cvrči, cvrčak, na čvoru crne smrče“, koja je jedna vrsta zabavne i lucidne legitimacije autora; on je upućen u školsku lektiru i spreman je da nam u okviru nje ponudi nešto novo, drugačije, originalno. Na drugom mjestu pisac će se i direktno referirati na Ezopovu basnu Pastir i lav, u sceni u kojoj Đuro kravi Višnji vadi trn iz uha.

Izborom žanra basne Tomić jasno signalizira da piše poučan tekst. Istovremeno je svjestan da didaktičnost koja nije kreativna lako prelazi u intelektualno nasilje. Pred njim je težak zadatak: ispričati priču jednostavnim jezikom, zabaviti čitaoca i držati mu pažnju i istovremeno ga staviti u središte jednog aktuelnog i važnog etičkog pitanja, koje se tiče dječijeg uzrasta i iskustva.

Kao osnovno sredstvo bira kontrast. Kontrast mu osigurava dinamičnost i ilustruje zaoštrenost sukobljenih pogleda na konkretan problem. Također je izvor humora: u već naznačenoj antropomorfizaciji urnebesno je smiješna konstatacija da „u toploj, pušećoj hrpi kravljeg otpada uvijek se našlo mnogo ukusnih zalogaja za čvorke.“ Na drugom mjestu kontrastom se (majstorski!) upozorava da stvari nisu uvijek crno-bijele. Mačka, koja je za čvorke „zlo, odvratno, proždrljivo stvorenje“ i koja ih je stalno i neumorno vrebala, prijeti im „mekim krznenim šapama“. Stilski je zanimljiv kontrast u funkciji retardacije: Tomić inače vješto mijenja perspektivu. Kad Đuro ispadne iz gnijezda, sveznajući pripovjedač se napravi malo lud i ostane u gnijezdu. „Odozdo se zatim čuo jezovit mijauk i kratak, zadnji lepet jednog čvorka koji nikada neće osjetiti vjetar na svojim krilima, letjeti u gustom jatu koje struja nosi preko vinograda sa slatkim grožđem, na tankim se nožicama ljuljati na suncokretima, kljucati sočne, rumene breskve, upoznati sreću kakvu samo čvorak može razumjeti, nad nepreglednim usjevima zlatne pšenice, širokim zelenim rijekama i plavim planinama.“ Tamo gdje bismo očekivali glagole, pisac nas zatrpava pridjevima. Umjesto radnje, lirska slika! Kontrast, dalje, fukcioniše i kao sugestija emotivnog stanja lika: „Dok je sve oko njega bilo šareno i vedro, on je bio tmuran i žalostan“, ili „sve je trebalo zvoniti od cvrkuta čvoraka koji se prepiru, zadirkuju, krevelje i kikoću, a sada je bilo pusto i gluho.“ (Ovo je ujedno i jedna od nekoliko izuzetno uspješnih zvučnih slika! U nastavku: „Stao je ponovno na ulaz napeto osluškujući, i uspio je čuti zrikavce na livadama, krave u štalama, čak i lepet krila noćnih leptira i daleki lavež jednog psa, ali svoju braću, sestre, rođake, znance i prijatelje nije čuo.) Najzad, kontrast igra važnu ulogu u karakterizaciji likova. Dok Đuro nema teškoća da se sprijatelji s drugom vrstom (kravom), Goran je prema svemu što nije „naše“ sumnjičav. Da je otvorenost vrednija od sumnjičavosti i opreza, Tomić svojim čitaocima pokaže tako što je rezultat otvorenosti mogućnost učenja od drugih i otkrivanje znanja; ovdje, konkretno, liječenja biljkama (trputcom).

Trenutak nakon Đurinog pada iz gnijezda, nakon što Ruža vidi mačka da odlazi nezadovoljna pa pozove sina, nadajući se čudu da je preživio, Đuro se odaziva:

„Đuro!“ viknula je Ruža drhtavim glasom, nemajući se hrabrosti nadati nečemu što se činilo potpuno nevjerojatno.

„Molim!“ javio se odnekud njezin sin Đuro pristojno.

Pristojno, a u životnoj opasnosti. Iz ove jedne riječi možemo rekonstruisati karakter glavnog junaka: smiren, staložen, odgovoran, a zahvaljujući tome očito snalažljiv, inteligentan, jer se spasio. Na drugom mjestu Đuru parališe „okrutnost koju je upravo vidio“. Slika sokola koji ubija i ranjava čvorke „tako ga je potresla da je ostao ležati na podu svoga stana“. Pristojnost očito ima i dobrih i loših strana. (Tomić pripovijeda jednostavno, ali ne uprošćava složene i bitne stvari!) Đaci je mogu prigrliti kao oblik ophođenja, formalnu etikeciju, što bi zbog svoje površnosti trebao biti nepoželjan odgojni cilj. Ali ako pristojnost povežemo s ljubaznošću, strpljenjem, uvažavanjem tuđeg mišljenja, i u krajnjem nenasiljem, onda nam može biti jasno zašto Tomić koristi ovu riječ na sasvim neočekivan način, na neočekivanom mjestu.

Pristojnost je ovdje ljudskost, cijeli niz osobina suprotnih animalnom, instinktivnom, biološkom. Uostalom, na toj suprotnosti gradi se i etički sloj priče.

Kad Ruža i Tonko razmatraju tiho u gnijezdu, dok ostala djeca spavaju, a Đuro je dole u duplji duda, šta da rade s djetetom koje ima „poteškoće u razvoju“ – ne uspijeva letjeti kao druge ptice – Tonko iznosi stajalište koje je biološki opravdano:

„Oprosti, što sam krivo rekao? Što možeš očekivati od ptice koja se boji visine? Kako će ona preživjeti? Kako će letjeti okolo tražeći hranu? Gdje će ona kad dođe jesen i jato krene na jug u toplije krajeve? Čvorak mora biti snažan i zdrav da bi izdržao sve što ga u životu čeka, a ovaj naš je, bojim se, izgubljen slučaj.“ A onda nešto kasnije dovede to stajalište do krajnosti:

„Ružno je to čuti, ali što prije pogine, bolje je i za njega i za nas.“ Pisac će nas svojom pričom uvjeriti u pogrešnost ovakvog razmišljanja. Kad na kraju, nakon pobjede nad sokolom, Đuro padne i svi misle da je mrtav, Tonko žali: „Bio je to moj sin. Moj dobri sin“, ponavljao je neutješno Đurin tata Tonko. Ne možemo očevu tugu odvojiti od licemjerstva. Đuro je postao njegov sin tek nakon što se junački, muški, dokazao. Ne zaboravimo, kad je Goran zlostavljao Đuru, čak je i „Tonko ustao i oduševljeno zazviždao“.

Tomić jasno prezire patrijarhat. Kad Višnja komentariše ponašanje muškog teleta iz njenog stada, ona rezonira: „Momak je naprosto glup. Ali, dobro, muškarac je pa ne smeta. Vidjeli smo mnogo glupih bikova i nijedan nije umro od toga.“ Naoko feministička, ova izjava ipak prelazi okvire te perspektive. Nisu svi muškarci glupi, nego oni koji su kao bikovi: snažni, borbeni, rasplodni, bez ikakvih drugih osobina, otprilike kao i Tonko. Takvi su i „stari i iskusni čvorci, koji su letjeli do dalekih zemalja i natrag“ kad se zadive vještini i hrabrosti jedne mlade ptice koja se prije samo nekoliko dana izlegla iz jaja. Ta je ptica Goran, koji je vještinu i hrabrost pokazao tako što je napao i povrijedio Đuru, osjećajući superiornost nad slabijim, uplašenim i nesigurnim. „Hura! Tako je, Gorane! Bravo, junače!“ kliču ti stariji i iskusniji, čvorci, bikovi, muškarci, svejedno. Nasuprot njima je Đuro Hodalica. Stičući drugačije iskustvo (kroz traumu i različitost), on ima priliku svijet vidjeti i iz perspektive bezrazložno i nepravedno napadnutog. On ima šta s čime porediti – na početku majčine riječi nasuprot očevih, a kasnije svoje ponašanje nasuprot Goranovom – i iz tog poređenja naučiti razlikovati dobro od zla. (Za etičku književnu kritiku ovo je ključna stvar: moralnost se ne određuje deduktivno, iz neke apriorne definicije, nego na osnovu činjenica, analizom, spoznajno.)

U sceni u kojoj jež Ljubo i poljski miš Neven dogovaraju spasavanje onesviještenog Gorana, Neven odbija argumentima straha:

„Prijatelju, shvaćam ja što mi ti govoriš, ali shvati i ti mene“, govorio je ježu Ljubi smeđi poljski miš Neven. „On je opasan za mene i moju obitelj.“ I još: „Kod mene u rupi nema mjesta, a nemamo ni hrane za još jednoga. Osim toga, on privlači opasnost“, nabrajao je Neven razloge zbog kojih nije želio smjestiti ranjenika u svoju kuću. „Čujete ga kako ječi? Tako ga može čuti i sokol, i sova, i mačka, i zmija i lasica. Svi možemo nastradati zbog njega.“

Sve su to naoko zdravorazumski razlozi, ali su zasnovani na strahu a ne na izvjesnosti. Brkanje mogućnosti sa vjerovatnoćom nije kvalitet zdravog razuma. Da je Nevenovo odbijanje pomoći etički pogrešno, shvatimo nedvosmisleno kad svoj poziciju zaključi riječima istim poput Tonkovih: „Pa neka umre, ja mu nisam kriv.“ Đuro koji trpi posljedice takve logike, trgne se „kao da ga je netko ošamario. Sve se promijenilo kad je Đuro Hodalica čuo iste one užasne riječi koje je njegov tata Tonko jednom za njega rekao: 'Neka umre.' To nije u redu, pomislio je Đuro. Tako se ne smije govoriti. Ako je netko slab, treba mu pomoći.“

Važno moralno pravilo izriče se nenametljivo, kratko i jasno, sa svim potrebnim razlozima u motivaciji glavnog lika. Pošto dalje djela u skladu sa riječima, Đuro, a skupa s njim i čitalac, biva nagrađen preobrazbom neprijateljstva u prijateljstvo. Kroz zbližavanje kome je osnova nesebičnost i moralna ispravnost Goran spoznaje vlastitu grešku postajući i sam pristojan, dok Đuru napušta ljutnja i bijes izazvani nepravdom koja mu je nanesena.

Kad nakon toga rizikuje vlastiti život spasavajući prijatelja, Đuro otjelovljuje sasvim drugi vid junaštva, drugačiji od onog kakav su stari i iskusni čvorci pozdravili. Junaštvo nije nasilničko iživljavanje nad slabijim nego hrabro suprotstavljanje jačem.

Tomić čitaoca do ovih spoznaja ne vodi docirajući ga (kao što to izgleda u ovoj interpretaciji). On računa i na emotivni angažman koji dolazi kroz imaginaciju. Za imaginaciju je važno iz koje tačke čitalac gleda u fikciju, odnosno gdje se i sam u toj fikciji nalazi. Tomić mu omogućava da situacije vidi iz različitih tačaka. U vrhuncu zapleta on shvata da je držeći se za sokola koji nosi otetog Gorana dosegao visinu na kojoj gubi svijest.

„Ali, onda je, na nesreću, pogledao i, očekivano, došao mu je njegov stari, poznati strah. Kad je dolje duboko vidio pašnjake ograđene kamenim zidovima i živicama, vijugavu rijeku i krave, sada sićušne poput buba, srce mu je počelo luđački udarati u prsima. Zamutilo mu se pred očima. Snaga kao da je istjecala iz njega i znao je da će teško napraviti što je naumio, ali nije se predavao. Još se želio boriti, još je stigao napraviti nešto dobro. Dopuzao je na sokolovo tjeme. Sokol je divlje zamahnuo glavom lijevo i desno da ga otrese sa sebe, ali ni to mu nije pomoglo. Trenutak prije nego će izgubiti svijest, hrabri je čvorak zadnjim snagama zamahnuo glavom i zabio kljun u oko svoga neprijatelja.“

Pripovjedač nam dopušta da scenu vidimo naporedo očima povlaštenog posmatrača i očima samog protagoniste. Napetost dostiže vrhunac. Do sada bi uvijek u tom trenutku padao, ali ovdje mu ispravnost cilja („još stigne napraviti nešto dobro“) daje novu snagu. Borba se ne odvija samo između sokola i čvorka, nego i u samom Đuri, između straha koji paralizira i želje da se čini dobro. Shvatamo da hrabrost nije bezrazložan čin, nego čin suštinski motivisan etičkim razlogom. (Da se učini dobro, da se spasi prijatelj, da se onemogući nasilnik, da se suprotstavi zlu.) Ovo bi svakako bilo važno naglasiti đacima koji rizikuju vlastitu sigurnost brkajući izazove na tik-toku sa dokazivanjem hrabrosti. Iako bismo očekivali da pad s te visine završi smrću, logika priče i poente nudi sretan kraj. Hrabrost mora biti nagrađena i Đuro najzad biva prihvaćen kao ravnopravan, uprkos svom strahu (koga nije savladao, jer je svejedno pao, ali kome se uspješno suprotstavio). Nagrađeno bi trebalo biti i društvo čvoraka, koje također iz priče može izvući korisne pouke. Tomić naravno ne ostavlja sretan kraj sasvim bez uvjerljive osnove; Đuro je naime navikao na padove, čemu smo ranije u priči nekoliko puta prisustvovali, pa ovakav kraj nije neuvjerljiv. 

 

S. V.