holding / motivacija / pripovjedač / uloga učitelja / žalovanje
Đaci sigurno imaju šta reći o tome kako doživljavaju školu; da li je ona ispunila njihova očekivanja; da li ih je pomilovala po kosi onda kada im je to bilo potrebno (a ostanak bez roditelja nije JEDINI razlog da tu potrebu, za brigom, zaštitom, utjehom, razumijevanjem, pažnjom, podrškom... angažmanom odraslih). Djeci tekst također može biti od koristi tako što će čitajući ga naučiti kako da prepoznaju značajnu odraslu figuru koja im može pružiti emotivnu brigu i njegu i kako da joj se obrate za pomoć.
Osim toga, ovom pričom (i ovakvom interpretacijom) moguće je motivisati nastavnike na ponovno promišljanje konkretnih načina iskazivanja emotivne brige o djeci u školi.
Uzrast – prijedlog: 3. razred osnovne škole
Priča Ruka na kosi započinje opisom dječje igre u kojoj saznajemo uzrast djevojčica, ali na taj način pisac, također, na samom početku uvodi i pojam učiteljice u priču. Riječ je o djevojčicama predškolskog uzrasta koje tek trebaju da pođu u školu i koje se igrajući učiteljice lutkama na taj način pripremaju za polazak u školu.
Dječju igru prekida pas kojeg se djevojčice preplaše i stanu dozivati mame, pri čemu saznajemo da glavni lik njegove priče, djevojčica iz čije perspektive je priča i ispričana nema majku. Zastala je u pola glasa, kao da se na trenutak ipak prisjetila tužne činjenice u svom životu na koju se očito još uvijek nije u potpunosti naviknula niti je prihvatila (a i kako bi, tek treba da pođe u školu). Tako svaki put kad bi me nešto zaboljelo ili kad bih se udarila o kamen ili drvo, samo bih zajecala a ne bih majku spominjala kao druga djeca. Što da dozivam kad je nema. Neće me čuti.
Ovakva rečenica izražava stav djevojčice koja tugu izražava ljutnjom.
Djevojčica vlastiti gubitak uviđa ponajviše kada je u društvu vršnjakinja koje se hvale (njoj to izgleda kao hvaljenje, iako djevojčice mogu samo da iznose činjenice o svojim majkama) i iznose informacije vezane za njihov odnos sa majkom. Šta majka predstavlja u životu te djece, govore nam glagoli kupiti, donijeti, kazati, pitati. Pored materijalne brige za dijete (kupiti, donijeti), majka je i prva djetetova spoznajna veza sa svijetom (kazat ću, pitat ću). Zamjenska figura majke u životu djevojčice je tetka. Nju djevojčica u priči vršnjakinjama iznosi kao pokušaj da svoje okruženje senzibilizira za vlastiti gubitak.
U nastavku priče saznajemo da je majka umrla, ali i da se djevojčica jako malo toga prisjeća u vezi s njom – milovanja rukom po kosi, smijanja, hvatanja rukom za haljinu, majčine ljubavi iskazane fizičkim dodirima i kontaktom. Tetka zamjenjuje majku u okviru patrijarhalnih normi. Od oca se unutar njih ne očekuje da se brine o kćerki, u smislu obavljanja kućanskih poslova. Porodica izbjegava da govori pred djevojčicom zbog čega ona još više mašta i traži majku u likovima drugih žena oko sebe. Prvo tetke, a kasnije i učiteljice, kako ćemo vidjeti.
Jednom sam je usnila. Kao plete mi kosu, a ruke joj meke. Pa me onda potegnu za pletenice i kaže: Pletenice do peta a djevojka do greda. Ja onda hoću da je uhvatim rukama za šarenu haljinu, a nje nesta. Probudim se a ono držim rukom pokrivač. I kroz prozor se vidi vedro nebo i na njemu trepere zvijezde. Pa se rastužim i zovnem: Tata! Tetka mi tiho šapnu: Spavaj!
Opisom sna djevojčice u kojem pokušava fizički da dodirne majku i na fizički način razmijeni ljubav sa njom iskazano je koliko djevojčici nedostaje majka. Kada tetki i ocu sutradan ispriča šta je sanjala, nijedno od njih dvoje ne pruža joj adekvatnu utjehu:
Otac odmah izađe nekud, a tetka poče da trlja rupcem oči. Djevojčica se na to postidi. Ja zaćutah. Vidjeh da nije trebalo da o tom govorim. Tako je smrt majke u kontekstu porodice nešto o čemu se ne govori i što se izbjegava kao tema.
Pored uzbuđenja pred polazak u školu (samo smo o tome razgovarale) djevojčica bez majke ima još jedan izazov. Druge djevojčice će dovesti majke, nju otac. Djevojčici opet nedostaje majka – meka ruka na pletenicama – pa je tako svaka životna situacija u kojoj se nalazi podsjeća na gubitak. Majka je opet prikazana kao ona koja fizički pokazuje ljubav – meka ruka na pletenicama, te se tako u priči učvršćuje lik majke kao metafora ruke na kosi – umirivanje i zaštita (holding), iako bi to u životu potpuno realitetno mogao da bude i otac. On u priči nije ta figura. Kada djevojčica kaže da je sanjala majku, on izađe iz kuće jer mu je razgovor s djetetom na temu gubitka majke isuviše težak. Tetki, također. Tako dijete ostaje samo u procesu žalovanja, ljuto, ali i često postiđeno, kada pokuša pred ostalim članovima porodice da govori o majci.
Kad su nas uveli u učionicu – učiteljica nas je porazmještala u klupe. Sjedila sam sa Timkom pa mi je bilo običnije. Učiteljica je zatim pošla od klupe do klupe i pitala nas: kako nam je ime, kako nam je ime ocu i majci i ostaloj rodbini. Došla je i do mene. I kad me je zapitala kako mi je ime majci, ja sam zaćutala.
– Zar ne znaš? – pitala je ona i smiješila se.
– Ja nemam majku – odgovorila sam i gledala u klupu.
Sada su u priči majka i učiteljica po prvi put dovedene u istu ravnu, za sada samo formalnu jer se po prvi put skupa pojavljuju u istom dijelu teksta. Kasnije, kada djevojčica u priči otkrije da u razredu ima još djece bez majke i da se sa njima po nečemu razumije (suosjećanje jer su i istoj životnoj situaciji) te učiteljica kaže da onoj djeci koja nemaju majke neka sam ja majka. Pa sve što ne bi nikom drugom kazali, vi ćete reći meni kao što biste rekli majci, majka i učiteljica se i sadržajno izjednačavaju. Dobijaju istu funkciju u životu djeteta – zaštitu, brigu, komunikaciju. Pandžin cilj je bio da izjednačavanjem likova majke i učiteljice pokaže kako djeca bez majke zamjenu za nju mogu dobiti i van porodičnog doma – u školi konkretno.
Ja sam to pamtila i nastojala da je nikad ne naljutim. Trudila sam se da što bolje učim. A kad bismo deklamovali pjesmice o majci, ja bih tom prilikom gledala u nju i učinilo mi se da mi se smiješi i da zna šta ja mislim.
Djevojčica u potpunosti projektuje figuru majke na lik učiteljice i prema učiteljici počinje da se ponaša kao što bi prema majci. Djevojčica zapravo počinje da fantazira o učiteljici kao majci. To nam potvrđuje glagol činiti se. Ljubav izražava tako što ne želi da naljuti učiteljicu, učiteljica kao zamjenska figura majke joj je dobra motivacija da bolje uči te likom učiteljice nastoji da nadomjesti vlastiti gubitak majke.
Učiteljica u priči nosi šarenu haljinu, istu onakvu kakvu je majka imala u snu. Djevojčica uhvati učiteljicu za haljinu, baš onako kako bi majku da je živa, a kada djevojčica bojažljivo otpusti ruku jer je učiteljica čudno pogledala, učiteljičine oči se naglo razvedre, prigrli djevojčicu i pomiluje po kosi. Ruka joj je kao majčina mekana. Djevojčicu spopadne tuga jer shvata da uz sve njene želje učiteljica je učiteljica, a ne majka, koliko god topla, ugodna i mila bila. Ipak, učiteljica nastoji i dalje da održi sa djevojčicom topao odnos održavajući na taj način i dalje djevojčicinu fantaziju učiteljice kao majke. I od tada učiteljica nije nikad zaboravila da me više puta ne obiđe u klupi, da porazgovara sa mnom, da mi ne pohvali zadaću. Učiteljica obavlja svoj posao učiteljice i dalje, ali djevojčici jasno daje do znanja da joj je više privržena (zbog gubitka majke) nego drugoj djeci: ne zaboravi da je više puta obiđe, porazgovara, pohvali – onako kako bi majka trebala i mogla da je živa.
U drugom razredu umjesto učiteljice u razred dolazi učitelj:
Meni je zastao dah i srce ludo tuklo. Rekao je da će nas on učiti – a da je učiteljica otišla u drugo mjesto. Nije mogla da dođe da se oprosti, ali nas je sviju pozdravila. I onda je upitao za mene. Ja sam se digla.
Djevojčica isprva osjeti strah (zastao dah, srce ludo tuče), učiteljica nije mogla da se oprosti sa djevojčicom, pa zato nije mogla da dođe, ali je ipak djevojčici poslala knjigu i rekla joj da je ne zaboravi. Učitelj zatim prilazi klupi, stavlja knjigu pred djevojčicu i pomiluje je po kosi.
Proplakala sam glasno. Učitelj se vratio, i ne znajući šta bi, ponovo stavio ruku na moju glavu. I od tog mi je, čini mi se, bilo lakše. Od te ruke na kosi.
Djevojčica proplače glasno jer nema više ni zamjenske figure majke u liku učiteljice, a učitelj se zbuni. Ne zna kako da reagira na taj plač. Ponovo stavlja ruku na kosu kao što je i učiteljica i majka u snu milovala pletenice. Na taj način Pandžo pokazuje da i muškarci mogu biti podjednako suosjećajni i intuitivno iskazivati fizičkim dodirom brigu za djecu kao i žene.
Za ovakvo čitanje priče Ruka na kosi Šukrije Pandže potrebno je da đaci čitanjem zapažaju razloge za postupke likova: motivaciju. Činjenica da se naslovnom sintagmom priča završava ključ je za razumijevanje autorove namjere: učitelj/učiteljica nije samo prenosilac znanja nego i drugi roditelj, dakle osoba koja treba da štiti đaka, brine se o njemu/njoj, olakšava stvarnost u kojoj se treba snaći, za koju je škola osposobljava.
A. O.
Šukrija Pandžo
Ruka na kosi
Igrali smo se u bašti nedaleko od Timkine kuće. Ja, Seka i Timka. Pod velikom jabukom u hladu. Svaka je bila ponijela svoju lutku. I lutke su bile učenice i sjedile su u klupi koju smo mi napravili od sitnih grančica. A mi sve tri još nismo nikad sjele u klupu, jer još nismo bile pošle u školu. Ali ja sam tada bila učiteljica i učila lutke, pa onda je to bila Seka, i najzad i Timka. Niko nam nije smetao u igri. Pa ni vrapci koji su nešto među sobom razgovarali na jednoj visokoj grani jabuke.
Ali kad se kroz ogradu iznenada uvukao crn rutav pas i pošao prema nama, Timka je prva vrisnula i počela da bježi.
– Joj, mama draga! – vikala je ona.
– Majko moja! – derala se i Seka.
I umalo i ja nisam počela, bježeći zajedno s njima, da dozivam majku. Ali sam zastala u pola glasa. Jer ja nisam ni imala majku.
Tako svaki put kad bi me nešto zaboljelo ili kad bih se udarila o kamen ili drvo, samo bih zajecala a ne bih majku spominjala kao druga djeca. Što da dozivam kad je nema. Neće me čuti.
Ili kad bi moje drugarice počele da se hvale i govore: meni je ovo majka kupila, ovo je meni mama donijela, kazaću mami, pitaću mamu – ja sam ćutala. Samo bih katkad rekla: A meni je ovo nabavila tetka. Ne da se pohvalim, već da im nekako kažem da prestanu o tome.
Majku sam malo, sasvim malo zapamtila. Miluje me, sjećam se, rukom po kosi i smije se. A meni drago. I zapamtila sam onu njenu šarenu haljinu. Voljela sam, znam, da potrčim za njom i uhvatim je rukom za tu haljinu. Više se ničega ne sjećam. Jednog dana je nekud otišla i nije se vratila. Otac mi je kasnije pričao da je umrla u bolnici. Nisu preda mnom mnogo o njoj govorili. Tetka, očeva sestra, došla je u našu kuću da se brine o nama i posakrivala sve mamine slike. Od oca. Jer on je često zagledao u te slike i oči su mu bile suzne.
Jednom sam je usnila. Kao plete mi kosu, a ruke joj meke. Pa me onda potegnu za pletenice i kaže: Pletenice do peta a djevojka do greda. Ja onda hoću da je uhvatim rukama za šarenu haljinu, a nje nesta. Probudim se a ono držim rukom pokrivač. I kroz prozor se vidi vedro nebo i na njemu trepere zvijezde. Pa se rastužim i zovnem: Tata! Tetka mi tiho šapnu: Spavaj!
Sutradan im ispričam šta sam sanjala. Otac odmah izađe nekud, a tetka poče da trlja rupcem oči. Ja zaćutah. Vidjeh da nije trebalo da o tom govorim.
Tako je došlo vrijeme da pođem u školu. Uoči prvog dana nisam mogla da se smirim. Sa Timkom i Sekom samo sam o tome razgovarala. One su opet rekle kako će ih mama povesti do škole. Mene će tata – kazala sam. I poželjela tog časa onu mekanu ruku na pletenicama.
Kad su nas uveli u učionicu – učiteljica nas je porazmještala u klupe. Sjedila sam sa Timkom pa mi je bilo običnije. Učiteljica je zatim pošla od klupe do klupe i pitala nas: kako nam je ime, kako nam je ime ocu i majci i ostaloj rodbini. Došla je i do mene. I kad me je zapitala kako mi je ime majci, ja sam zaćutala.
– Zar ne znaš? – pitala je ona i smiješila se.
– Ja nemam majku – odgovorila sam i gledala u klupu.
– Dobro, dobro, dušo – rekla je ona i nastavila da druge pita. A ja tad nisam mogla da podignem oči i pogledam drugu djecu. Samo kad sam čula da još neka djeca kažu da nemaju majku, okrenula sam se da ih vidim. I čini mi se da su i ona pogledala mene i da smo se po nečemu razumjeli.
Tada je učiteljica sjela za sto i rekla nam kako treba da se vladamo u školi, kako da čuvamo stvari i sve drugo, i onda, smiješeći se, kazala je još;
– A onoj djeci što nemaju majku, neka sam ja majka. Pa sve što ne bi nikom drugom kazali, vi ćete reći meni kao što biste rekli majci.
Ja sam to pamtila i nastojala da je nikad ne naljutim. Trudila sam se da što bolje učim. A kad bismo deklamovali pjesmice o majci, ja bih tom prilikom gledala u nju i učinilo mi se da mi se smiješi i da zna šta ja mislim.
A jednom kad smo išli u šetnju, učiteljica je bila obukla šarenu haljinu. Trčali smo po livadi, krili se po šumi, pjevali. I ne znam ni sama kako, ja sam pristižući učiteljicu uhvatila je rukom za tu haljinu. Ona me prvo malo čudno pogledala i ja sam bojažljivo otpustila ruku. Njene oči su se naglo provedrile, prigrlili me i pomilovale po kosi. Ruka joj je bila meka. Spopala me tuga. Tad sam zagnjurila glavu u njezinu haljinu i tiho zajecala.
I od tada učiteljica nije nikad zaboravila da me više puta ne obiđe u klupi, da porazgovara sa mnom, da mi ne pohvali zadaću.
Ali kad smo poslije godišnjeg raspusta pošli u drugi razred, mjesto naše učiteljice u učionicu je ušao učitelj. Meni je zastao dah i srce ludo tuklo. Rekao je da će nas on učiti – a da je učiteljica otišla u drugo mjesto. Nije mogla da dođe da se oprosti, ali nas je sviju pozdravila. I onda je upitao za mene. Ja sam se digla.
– A tebi je, evo, poslala ovu knjigu, i rekla da je ne zaboraviš. – I učitelj je prišao mojoj klupi, stavio knjigu preda me, i pomilovao me po kosi.
Proplakala sam glasno. Učitelj se vratio, i ne znajući šta bi, ponovo stavio ruku na moju glavu. I od tog mi je, čini mi se, bilo lakše. Od te ruke na kosi.[1]
[1] Šukrija Pandžo, Samo još kosovi zvižduću, Veselin Masleša – Svjetlost, Sarajevo, 1990., str. 71.–73.
Šukrija Pandžo je pisao za djecu. Kao učitelj, a potom i nastavnik, radio je s djecom u brojnim seoskim školama, da bi od 1948. počeo raditi na Radio Sarajevu, sadašnjem "BH radio 1", kao urednik za kulturu.
Čitanje:
Čita brzinom koja odgovara brzini govora, oba pisma (latinicu i ćirilicu).
Čita kraći tekst u sebi i odgovara na zadana pitanja.
Rješava zadatke tipa: Pročitaj i objasni šta to znači. Pročitaj i dopuni nepotpunu rečenicu. Pročitaj i kaži šta je izostavljeno.
Povezuje pročitano sa svojim iskustvom, vremenom i okruženjem u kojem živi. (Gubitak bliske osobe)
Pronalazi potrebnu informaciju. (Razlog za ponašanje lika / motivacija)
Argumentira stav o pročitanom. (Da učitelj treba biti oslonac i podrška đaku.)
Razvija empatiju prema drugom i drugačijem. (Prema vršnjacima koji su za nešto uskraćeni)
Razlikuje vrstu teksta. (Pripovijetka)
Govor i slušanje:
Sluša...
pažljivo da razumije smisao izrečenog.
Sluša s ciljem da uoči ponavljanja, nelogičnosti, važne informacije, da zapamti i ponovi, da prepozna stilske figure, odgonetne zagonetne priče. Traži dopune ili objašnjenja za ono što nije dobro čuo/čula ili razumio/razumjela.
Iskazuje stav tokom rasprave o nekom pitanju..
Za obradu ove priče potreban je jedan sat.
S učenicima pričati o gubitcima u životu, njihovim iskustvima, na koji način izražavaju tugu, odnosno o procesu žalovanja, o odnosima u porodici (o čemu se to ne priča u njihovom domu, a oni bi to htjeli, pričaju li s roditeljima kada su tužni/e), je li škola njihov novi dom, a učitelj/ica školski roditelj…
Kako djeci pokazati na fizički način privrženost, utjehu i podršku? Kako pomilovati po kosi, a ne biti percipirani i shvaćeni kao seksualni predatori ili pedofili? Trebamo li zbog straha od toga odustati od fizičkog pokazivanja privrženosti djeci? Šta za nastavnike znači ideja holdinga, kako vide ideju dovoljno dobrog nastavnika te po čemu bi sebe ocijenili i prepoznali takvim?
Pojam holdinga – podržavanja, roditeljske brige, njege
Ključna metafora u priči je ruka na kosi – fizički iskazana ljubav, briga i podrška. Sitni i mali znak uključenosti odraslog u emotivni život djeteta, od kojeg, kako nam priča pokazuje, djeci može da bude lakše. U svojoj interpretaciji ove priče idem korak dalje i koristim sada ovu ključnu metaforu – ruku na kosi – za informiranje nastavnika i roditelja o pojmu holdinga koji u psihologiju uvodi britanski psihoanalitičar i pedijatar Donald Winnicott. Posmatrajući kao pedijatar odnos između majki i beba, Vinnicott je zaključio da je u prvim danima, mjesecima i godinama našeg života ključno ono što se dešava ne u bebi nego u zajedničkom prostoru između bebe i majke kao prvog bebinog skrbnika. Tako se izrazom holding nastoji odrediti jedinstvo odnosa roditelj – dijete, odnosno majka – dijete, a vezan je za spoljašnu sredinu bebe koju obezbjeđuju roditelji, u većini kultura majka, a zatim otac, braća, sestre ili osobe koje ih zamjenjuju u tome. Izraz je teže prevodiv na naš jezik, a Nevenka Tadić (2007:61) koristi riječi poput: podržavanje, održavanje, držanje, sredinska majka, ili još bolje roditeljska – materinska briga i nega. Ovim pojmom se suštinski obilježava sveukupnost složenih dejstvovanja i odgovora majke, ali i oca, braće i sestara i drugih osoba usmjerenih na dete (Tadić 2007:61). Holding označava sveukupnost roditeljske brige za dijete te ne podrazumijeva ispunjenje samo osnovnih bioloških potreba za hranom, vodom, vazduhom, nego obuhvata i čulne draži neophodne za telesnu organizaciju kroz uzajamno dodirivanje, mirisanje, slušanje, gugutanje, pevanje, govor; dinamičnu i promenljivu uzajamnu razmenu ljubavi, nežnosti, vezanosti, samoljublja, zavisnosti, ali i straha, nezadovoljstva, neprijateljstva, tuge, očajanja. Usklađivanje svih ravni odnosa od tjelesnog preko osjećajnog do saznajnog i misaonog u vremenu i prostoru što detetu obezbeđuje iskustvo sklada i dobrote drugog; odnos i stavove poverenja, vrednovanja, prihvatanja, razumevanja kao i odmerenog i povremenog nepoverenja, odbacivanja i nesaučestvovanja i živahnu fantazmatsko-misaonu i duhovnu razmenu (Tadić 207:62). Umreženost navedenih i drugih kretanja roditelj-majka ka djetetu i od djeteta ka roditeljima u prvom redu majci predstavlja sveukupnost roditeljske nege, holdinga, o kojem govori D. Winnicott (Tadić 2007:62).
Pojam dovoljno dobre majke
D. Winnicott pored pojma holdinga uvodi i pojam dovoljno dobrog roditelja, odnosno prvenstveno pojam dovoljno dobre majke jer njegova teorija odnosa i počiva prevashodno na razumijevanju odnosa majke i bebe. Pojava zdravog, kreativnog selfa zavisi od specifičnih sredinskih doprinosa koji su grupisani pod terminom dovoljno dobro materinstvo. Beba, naime, počinje život u stanju rasutih i difuznih delova doživljaja i sa urođenim potencijalom za razvoj u integrisanu individuu. Njena organizacija vlastitog iskustva zavisi od majčinih odgovora. Dovoljno dobra majka u stanju je da relativno brzo nasluti različite bebine potrebe i da oblikuje svet bebe kako bi ih zadovoljila. Ona pruža tzv. holding sredinu unutar koje je beba shvaćena i prihvaćena. Holding sredina uključuje adekvatno prepoznavanje bebinih potreba i celokupnu rutinsku brigu preko dana, posebno fizičko držanje bebe koje predstavlja osnovni izraz ljubavi u tako ranom periodu. (Vukosavljević-Gvozden – Aćimović, 2006:13). Ukratko, dovoljno dobra majka je majka koja je kontejner za emocionalna iskustva djeteta te sva ona iskustva koja su za dijete, u pojedinim fazama razvoja “previše”. Ona nije savršena, ali dovoljno dobro regulira dijete. Ako beba plače, ona ju hrani, mijenja joj pelene ili ju diže u naručje i umiruje – drugim riječima, čini sve što je potrebno da pomogne bebi kako bi se osjećala bolje. To je važno jer tako beba uči da je sigurna i da će biti zbrinuta.[1] Na taj način dijete internalizira podršku majke i unutar sebe stvara unutarnji model podrške koji će koristiti kasnije kao odrasla osoba. Dovoljno dobra majka zahvaljujući dubokoj empatiji sa svojim djetetom, na svojem licu odražava njegove osjećaje. Beba se na taj način vidi u njezinu licu kao u zrcalu i osjeća se onako kako vidi sebe u njoj. Ona isto tako prema djetetu zrcali ljubav. Dijete koje vidi ljubav na majčinu licu, osjeća se voljeno.[2] Dovoljno dobra majka nije idealna jer djetetu dozvoljava i povremene frustracije jer je i majka ljudsko biće koje raspolaže uglavnom onim što je dobila od svoje majke. Vinnicott tako ne govori o idealnom okruženju bebe nego dovoljno dobrom u kojem majka primarno dovoljno dobro i dovoljno često adekvatno reagira na bebine fizičke i emotivne potrebe pomažući bebi ne samo da preživi prve dane, mjesece i godine života nego i da razvija unutarnji model podrške i regulacije.
Kako se ovi pojmovi tiču nastavnika te u kakvoj su vezi sa književnim tekstom Ruka na kosi Šukrije Pandže?
Iako primjenjive prvenstveno u ranom razvojnom periodu i kontekstu odnosa bebe sa majkom i primarnom porodicom, ideja holdinga i dovoljno dobrog roditeljstva primjenjive su i u kasnijem dječijem razvoju ne samo u porodičnom okruženju nego i u kontekstu škole i odnosu sa nastavnikom. Škola bi također mogla i trebala da bude dovoljno sigurna i topla sredina koja uspijeva i emotivno da drži djecu, tj. odgovora i na emotivne potrebe djeteta, a nastavnike/učitelje koji dovoljno često i dovoljno dugo brinu i o emotivnim potrebama djece mogli bismo, također, nazvati dovoljno dobrim nastavnicima. Onim koji nisu idealni i koji ostavljaju u prostoru za učenje i rad prostora i za frustraciju, ali su prevashodno tople i podržavajuće figure za djecu. Priča Šukrije Pandže Ruka na kosi u kojoj je ključna metafora ruka na kosi, zapravo, metafora fizičkog dodira i emotivne njege djeteta može poslužiti da govorimo i o školskom holdingu – emotivno sigurnom i toplom okruženju za dijeta, a o nastavniku/učitelju kao dovoljno dobrom nastavniku koji, kao učiteljica i učitelj u priči, uspijevaju adekvatno da prepoznaju i reagiraju na dječije emotivne potrebe, barem tako što umiruju djevojčicu u priči stavljajući joj svoju ruku na kosu.
Šta nam je u tekstu potvrda za ovakvo produbljeno interpretiranje i uvođenje pojmova iz psihologije? Pandžo u svojoj priči izjednačava lik majke i učiteljice u smislu emotivne podrške i njege djeteta tako što u priči čitamo iskustvo djevojčice prvog razreda osnovne škole koja nakon gubitka majke prvo u liku tetke, a zatim u liku učiteljice traži okolinsku, zamjensku majku. Za razliku od lika tetke koji pruža fizičku brigu, učiteljica se u priči pojavljuje kao zamjenska figura majke koja pruža i emotivnu brigu. Na taj način Pandžo potvrđuje kako dijete u nedostatku boljeg dovoljno dobrog objekta koji se o njemu i emotivno brine (lik oca i tetke u priči to ne uspijevaju jer se tema majčine smrti ignorira kao i podrška koja treba da uslijedi u vezi s tim) takvu podršku može da traži i dalje van porodičnog okruženja te prepoznaje i nalazi u školi u figuri nastavnika/učitelja.
Tako ključnu metaforu ruka na kosi ovdje čitamo kao znak holdinga za koji smo rekli da ne predstavlja samo ispunjene bioloških potreba djeteta nego i potrebu za fizičkim kontaktom, prevashodno – milovanjem, tapšanjem, obraćanjem toplim ugodnim glasom. Iako naravno nije beba, djevojčici u priči, pogotovo uslijed gubitka majke, potrebna je emotivna briga, ljubav, pažnja, nježnost, ono što majka i predstavlja u simboličkom smislu. Ona tu ljubav prvo projektuje u lik učiteljica, a kasnije kada učiteljica pokaže znake fizičke i emotivne privrženosti djevojčici, djevojčica je i počne doživljavati kao majku. Nakon što ostvari odnos sa učiteljicom kao zamjenskom majkom, učiteljica odlazi i dolazi učitelj, koji također ima atribute dovoljno dobrog učitelja jer i on potpuno intuitivno pokaže djevojčici znak brige, utjehe i razumijevanja stavljanjem ruke na kosu. Tako Pandžo pokazuje da i muškarci – nastavnici/učitelji podjednako mogu da i emotivno brinu o djeci, da njihovi emotivni kapaciteti nužno uopšte nisu manji nego u slučaju nastavnica i učiteljica, što je, također, vrijedno i važno saznanje ove priče.
U Pandžinoj priči riječ je o gubitku majke, njenoj smrti, ali priča se podjednako može odnositi i na djecu čiji su roditelji živi, ali nisu dovoljno dobre figure roditelja – dovoljno topli, brižni i emotivno podržavajući. Takva je situacija u priči u odnosu na lik oca i tetke, pa djevojčica u priči takve figure traži u liku učitelja/nastavnika, čega kao nastavnici i učitelji trebamo biti, itekako, svjesni i znati kako primjereno i adekvatno reagirati jer realitetno nismo roditelji djece nego nastavnici, ali to ne isključuje našu obavezu, pogotovo u osnovnoj školi da i emotivno odgajamo i brinemo o svojim đacima. Potreba djece da se o njima i emotivno brine mnogo je jasnija u nižim razredima osnovne škole, kakav je situacija u priči, kada djeca više vremena provode sa jednom figurom nastavnika – učiteljicom, ali isto pitanje ostaje i za nastavnike viših razreda – kako djeci biti dovoljno dobar nastavnik?
Ovdje svoja razmišljanja naslanjam na Vinnicottovo razmišljanje o holdingu i dovoljno dobroj majci, ističući na primjeru ove priče važnost i školskog okruženja kao emotivno podržavajućeg okruženja za dijete i figuru nastavnika kao dovoljno toplog, otvorenog, ali i sa druge strane nastavnika koji u svom nastavničkom poslu ne povlađuje djeci nego ostavlja prostora i za optimalnu dozu frustracije. Nastavnika koji nije idealan, kao što ni školsko okruženje nije idealno, ali je dovoljno dobro da i učeničke emotivne potrebe budu prepoznate, a djeca i emotivno zbrinuta. Zar to nije dovoljno dobar prostor za učenje, generalno? Topla, podržavajuća i sigurna školska klima i ozračje te nastavnik kojem se uvijek u svakom trenutku možemo obratiti kao što bismo roditelju, ali koji, također, ostavlja dovoljno prostora za sumnju, kritičnost, preispitivanje, neslaganje, nastavnik koji nije sveznalica, koji se ne plaši da kaže da nešto ne zna, ne razumije. Nastavnik koji se ne nameće kao autoritet po svaku cijenu nego uvažava mišljenja svojih učenika nastojeći da ih uči u konačnici što boljoj argumentaciji vlastitih stavova. Odnos nastavnik – učenik je odnos, kao i svaki drugi ljudski odnos, i on nije lišen emocija i emotivne komponente generalno. Školsko okruženje također. Ono bi trebalo da bude i emotivno podržavajuća sigurna sredina za dijete. Prostor gdje bi se u kasnijim godinama primarni porodični holding mogao i trebao dalje razvijati, uz naravno sve izazove i frustracije. Iako, roditelji, a pogotovo majka, kako vidimo prema navedenoj psihoanalitičkoj teoriji D. Vinnicotta jesu primarno mjesto čovjekovog emotivnog razvoja, škola i nastavnici su također, pogotovo u kasnijim razvojnim godinama, važan faktor.
Učitelj i učiteljica u ovoj priči pokažu minimalne znakove emotivne brige i njege za djevojčicu koja je izgubila majku. Učiteljica, svakako, veće znakove jer s njom provodi više vremena. Obilazi je, razgovara sa njom, gleda je u oči dok recitira, dopusti učenici da je uzme za suknju, hvali je, a učitelj potpuno instinktivno stavi svoju ruku na kosu. U priči je akcenat na fizičkom iskazivanju i pokazivanju ljubavi. Na minimalnim gestama od kojih djeci, kako nam to potvrđuje priča, može da bude lakše, pogotovo kada prolaze kroz emotivno težak i izazovan period u svom životu. Na osnovu razmjene mišljenja sa nekolicinom kolegica, također, nastavnica književnosti, znam da je ovo priča na koju se i nastavnici često rasplaču, raznježe, budu ganuti i dirnuti. To je uredu, potpuno ljudski i ne želim ulaziti u detalje razloga svake pojedinačne ganutosti nastavnika književnosti ovom pričom. Ovakvom interpretacijom želim produbiti motiviranost nastavnika jer emotivni utisak koji priča ostavlja na nastavnika može biti dobar motivator da dalje kao zajednica nastavnika razgovaramo, diskutiramo i skupa pronalazimo konkretnije načine emotivne podrške i brige o svojim đacima i tako dirljivost ove priče iskoristimo za neke konkretnije vidove podrške svojim učenicima jer šta dijete koje tačno sjedi ispred nas u učionici, ne jedno nego njih počesto 25, ima od naše dirljivosti i ganutosti ovom pričom? Malo toga. Ganutost i dirljivost ovom pričom koristim sada kao dobru motivacija i početnu tačku promišljanja svih nas uključenih u obrazovanje i odgoj djece sa ciljem da učenicima budemo dovoljno dobri nastavnici, a od škola napravimo i emotivno sigurno i podržavajuće okruženje. Ne idealno nego dovoljno dobro. Zbog toga sam u svoju interpretaciju uveo dva Vinnicottova pojma (holding i dovoljno dobra majka) te priču Ruka na kosi koja tematizira te elemente iskoristio da počnemo govoriti i o školskom holdingu te dovoljno dobrom nastavniku/učitelju.
Kako djeci u današnjem vremenu fizički pokazati privrženost i naklonost, a ne biti shvaćen kao seksualni predator ili pedofil?
Ruka na kosi je, kako smo objasnili i pokazali, metafora fizičkog iskazivanja ljubavi, podrške, suosjećanja, solidarnosti, brige – školskog holdinga. Učiteljice još imaju i najveću slobodu da učenicima i učenicama emotivnu brigu iskazuju na ovaj način. Kako djeca odrastaju i prelaze u više razrede osnovne škole, nastavnici i nastavnice s pravom postaju obazriviji u fizičkom izražavanju emotivne brige djeci jer njihova ruka na kosi može biti pogrešno shvaćena i interpretirana. Ako smo kazali da se holding sastoji i od fizičkog iskazivanja ljubavi i privrženosti i da roditelji za to u našoj kulturi imaju veću slobodu i pravo da čine, šta su realne mogućnosti nastavnika danas, kada imamo presuđene slučajeve pedofilije u osnovnim sarajevskim školama, da djeci iskažu emotivnu njegu i brigu na fizički način. Pogotovo, kada su u pitanju nastavnici muškarci?
Za forum nastavnika, roditelja i aktiva škole podijelit ću svoje lično nastavničko iskustvo. Za vrijeme velikog školskog odmora ostao sam u učionici. Sa mnom u učionici je još jedan učenik koji nije želio izaći vani za vrijeme velikog odmora. Učenik ima razvojne teškoće i pri tome je još i sin lokalnog moćnika prema kojem škola gleda blagonaklono i sa mnoštvom ustupaka i privilegija. Sjedim za nastavničkim stolom, a učenik šeta po učionici. Riječ je o učeniku koji je često u svom svijetu mašte i većinu vremena na časovima provodi crtajući. Inače je jako tih, miran i povučen. U jednom trenutku, dijete iznenada dolazi i sjeda mi u krilo bez riječi. Zbunjen sam i preplašen, ali i počastvovan istovremeno. Preplašen jer da neko uđe u učionicu i vidi dijete u krilu nastavnika muškarca može svašta da pomisli, a počastvovan jer se moj učenik osjetio toliko slobodno da mi svoju privrženost iskaže tako što će mi sjesti u krilo. Vrata učionice su otvorena. Između nas nema nikakvog dodirivanja, dijete je samo sjelo na par trenutaka kao što bi roditelju sjelo u krilo, ustalo i otišlo. Tada sam se prisjetio Pandžine priče. Da li da tog učenika pomazim po kosi ili ne? Hoće li ga to zbuniti ili preplašiti? Kako će reagirati on, kako škola i roditelji, ako to sa njima podijeli? Siguran sam da su brojni nastavnici u istoj dilemi kada intuitivno osjećaju potrebu da zagrle ili pomiluju učenika, a plaše se kako će taj njihov u krajnjoj liniji ljudski čin, biti shvaćen i percipiran.
Jedanput sam u drugoj školi učenici na njenu domaću zadaću pisanje dnevnika u kojem je pisala kako se posvađala sa najboljom drugaricom zbog čega pati intuitivno nacrtao srce u znak podrške i suosjećanja. Naredni dan me je direktor pozvao na razgovor sa fotokopijom lista iz učeničke sveske prenoseći mi strogo roditeljsko pitanje: Zašto mladi nastavnik njegovoj kćerki crta srce u svesci? Potpuno razumijem zabrinutost roditelja, obazrivost, sumnju. Možda bih i sam kao roditelj tako reagirao na prvu ne poznavajući dobro nastavnika i njegove namjere. Direktor mi je dobronamjerno rekao: Pa ti barem znaš sa riječima, napiši divno, krasno, iskaži podršku riječima ne crtanjem srca. Sve ovo me čitajući priču Šukrije Pandže i uvodeći sada pojam dovoljno dobrog nastavnika i školskog holdinga navelo na razmišljanje: Kako učenicima iskazati brigu, ljubav, privrženost a ne biti shvaćen i percipiran kao seksualni predator, napasnik ili pedofil? Jesmo li iz straha da budemo pogrešno shvaćeni odustali od toga da djecu pomazimo po kosi, stavimo im ruku na rame u prolazu, zagrlimo kada vidimo da im je teško? Situacija se dodatno komplicira kada ste nastavnik i muškarac. Pandžina priča odlično na kraju pokazuje da i nastavnici, odnosno učitelji podjednako kao i učiteljice mogu biti suosjećajni i da intuitivno znaju pružiti podršku djetetu koje se rasplače na času. Pandžo, iako pisac, pokazuje da podrška ne mora uvijek biti iskazana riječima. Mnogo značajnije su podrške u kojima smo samo šutnjom prisutni u nečijem osjećaju tuge ili kada samo pružimo nekome ruku, zagrlimo, pomazimo dijete. Također, fizički kontakt – ruka, dodir – mogu i jesu znaci podrške djetetu. U realnosti bh. škola, kada postoje presuđeni pedofili i opravdan strah da će pojedini nastavnici možda zloupotrijebiti moju ideju holdinga, jasan je strah i bojazan svih nas. Dakle, kako iskazati fizičkim znacima emotivnu brigu djetetu kao nastavnik? Šta su vaša iskustva i razmišljanja na ovu temu? Za sada mi se čine dvije stvari možda važne: Prvo pitati dijete da li mu je/joj uredu da mu stavite ruku na rame ili ruku na kosu te da to nikada ne činiti nasamo sa djetetom. Naravno da će to bitno uticati na spontanost iskazivanja emotivne brige ili da se prosto držite riječi, kako je i meni direktor jedne osnovne škole u Sarajevu savjetovao.
Postoji naravno velika razlika između seksualnog uznemiravanja djece i fizičkog čina iskazivanja brige, ljubavi, suosjećanja i privrženosti djeci. Fizički čin iskazivanja brige djetetu ne smije da uključuje ništa seksualno; ni misli čak. Prisjećam se i sjajnog filma The hunt (danski Jagten) iz 2012. godine, u kojem djevojčica u vrtiću optuži svog učitelja da ju je dodirivao. Odrasli povjeruju djetetu, a život tog učitelja biva promijenjen iz korijena, iako naravno nikada nije seksualno niti neprimjereno dodirivao ili uznemiravao svoju učenici. Ispostavi se na kraju da je djevojčica zaljubljena u učitelja i da ga iz osjećaja ljubomore jer joj ne posvećuje više pažnje nego drugim učenicima okrivi za neprimjereno dodirivanje. Život učitelja biva promijenjen iz temelja jer je označen u svojoj sredini kao seksualni predator i čitav film govori o tome kako se on bori da dokaže pravdu.
Za vrijeme književnog stvaranja i učiteljevanja (znamo da je bio i učitelj) Šukrije Pandže pojam seksualnog uznemiravanja nije bio toliko poznat, iako to ne znači da pojave i tada nije bilo u školama. Čitati ovu priču u 2023. godini znači realno razmotriti mogućnosti jednog nastavnika da fizički iskaže brigu učenicima, a da ne bude shvaćen i percipiran kao seksualni predator. I ako isključimo fizičko iskazivanje emotivne brige o djeci, priča i dalje ostavlja važno pitanje kako biti dovoljno dobar nastavnik te kako od škole danas učiniti emotivno sigurno i podržavajuće okruženje za djecu. Kada i kako nastavnici preuzimaju ulogu roditelja te u čemu tačno, kada govorimo o dobrobiti djeteta, ove dvije uloge mogu i trebaju da se nadopunjuju, a u čemu se razilaze? Također, priča otvara pitanje i obavezu da sa djecom u razredu razgovaramo o tome kako se ponašati pred vršnjacima koji su izgubili majku te kako da jedni drugima budu vršnjačka podrška i u ovakvim životnim situacijama.