Najprije: poštovao sam prevoditeljicin jezik i jezički osjećaj. U njenom prevodu Raselove knjige Nauka i religija, Svjetlost, Sarajevo, 1976, živi bosanskohercegovačka varijanta srpskohrvatskog – hrvatskosrpskog književnog jezika, onog što je i pod novim imenima tog jezika zajednički jezik Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba. Ta se zajedničkost, nakon rušenja zajedničke zemlje Jugoslavije, u nacionalističkim diskursima poriče, ali će čitaoci ovog izdanja Nauke i religije bez ikakvih teškoća pratiti tekst prevoda Zulejhe Riđanović u bosanskohercegovačkoj jezičkoj varijanti i s pravopisnim rješenjima, tada važećim, Pravopisa srpskohrvatskog – hrvatskosrpskog književnog jezika (1960) godine i u skladu s nešto kasnijim razumijevanjem i kasnijom primjenom tih rješenja. Ovo kako je u prethodnoj rečenici napisana godina, bez tačke iza arapskog rednog broja i ispred drugog pravopisnog znaka, zagrade, signalizira razlaz nacionalnih pravopisaca nakon što je zajednička kuća porušena. Čak je i tačka/točka postala nacionalni identifikacijski znak: udari tačku/točku gdje ti naš pravopisac kaže. I tim i tako se potvrđuje pripadnost svetom biću nacije i predanost i odanost jednom od triju proglašenih nacionalnih jezika u Bosni i Hercegovini: bosanskom, hrvatskom i srpskom. Pritom, nedajbože da ti se u govoru ili pismu nađe šta ili što od prekoplotnog komšije druge vjere i nacije. Ako prekoplotni komšija udara tačku tu i tu i tako i tako, mi to tu i tu i tako i tako nećemo. Ili, ako prekoplotni komšija udara tačku tako i tako i tu i tu, mi ćemo onako i onako i tu i tamo i anamo. Ta igra tačkom/točkom i još nekim pravopisnim i krivopisnim igricama sadržana je u brojnim jezičkim istovjetnostima i minornim jezičkim razlikama među dvama izdanjima Raselove knjige. O tome evo riječ-dvije uz novo izdanje Nauke i religije za Školegijumovu biblioteku Lektira narodu. Ko od naroda bude čitao ovu lektiru možda će zapaziti da u tekstu nisu striktno (!) provedena pravopisna pravila sadašnjih pravopisnih normi ni bosanskog ni hrvatskog ni srpskog jezika. Rigoroza je groza – teško se diše.

Tačka iza arapskog i rimskog rednog broja

Pravopis (1960) je svim Jugoslavenima rekao da se tačka stavlja iza rednih brojeva kada se pišu arapskim ciframa, a da se ne piše kada su označeni rimskim brojkama i kada iza rednog broja dođe koji drugi znak. Ovakvo pravopisno rješenje zadržao je Pravopis srpskoga jezika, 3. dopunjeno izdanje, 2002. godine, priređivačâ M. Pešikana, J. Jerkovića, M. Pižurice, a hrvatski i bošnjački pravopisci su to više-manje, ali uglavnom više, riješili, dakako, drugačije. Pravopis bosanskoga jezika autora S. Halilovića, prvo izdanje (1996), sadrži svima zajedničko rješenje da se tačka piše iza arapskih rednih brojeva i da se piše i onda “kada iza nje slijedi zarez, crta sa značenjem do, kosa crta, zagrada”. I još propisuje da se tačka ne piše iza rimskih brojeva, ali se piše “iza rimskih brojeva kojima se označava redoslijed poglavlja, odjeljaka i sl.” I piše se “iza rimskog broja ukoliko je tekst tiskan velikim slovima i općenito u slučajevima u kojima bi se bez tačke iza rimskog broja mogla pojaviti nejasnoća: I GIMNAZIJA, IV KORPUS (...).” Hrvatski pravopis autorâ S. Babića, B. Finke, M. Moguša, 4. izdanje (1966), kaže “Točka se piše iza rednih brojeva (...) Ne pravi se razlika između arapskih i rimskih brojki za redne brojeve.” I još kaže da se “točka piše i onda kad slijedi i koji drugi pravopisni znak (...), tj. točku kao pravopisni znak iza rednih brojeva ne isključuje drugi pravopisni znak”. Pravopis hrvatskoga jezika autorâ V. Anića i J. Silića (2001) kaže da se točka upotrebljava za označavanje rednog broja – kao i svi prethodni – ali i drukčije od Hrvatskog pravopisa (1996): “Točka kao znak označavanja rednog broja ne piše se kad iza nje dolazi točka (1), zarez (2), crta sa značenjem ‘do’ (3), zagrada (4), upitnik (5), uskličnik (6), ili kosa crta (7) (...).” Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (2013) kaže da se točka piše “iza rednih brojeva napisanih arapskim i rimskim brojkama” i da se piše “ispred drugih pravopisnih znakova”.

Piše se! Ne piše se! Piše se! Ne piše se! Slaganja, neslaganja, susreti, razmimoilaženja, ovako ćemo, onako ćemo... Kako ćemo?

Lektor je u ovom pitanju, budući da dobro drži da je jezik Bošnjaka i jezik Crnogoraca i jezik Hrvata i jezik Srba zajednički jezik, dakle njegov jezik, i budući da drži da su aktualne igrice s pravopisnim normama tog jezika i brige o svojim nacionalnim jezičkim normama duboko prožete i motivirane nacionalističkim politikama i osobnim i grupnim probitkom, bez izmjena ostavio rješenja pitanja iz 1. podnaslova ovih bilježaka kakva su u izdanju Religije i nauke iz 1976. U odnosu na pravopise bosanskog i hrvatskog jezika, nepisanje tačke iza arapskih i rimskih rednih brojeva je u novom izdanju Raselove knjige u Sarajevu nepravopisan čin zato što je izostala promjena “Kopernik (1473–1543) ima čast (...)” (izdanje 1976., str. 6, i tako dalje i tako do kraja knjige) u: (1473.–1543.) kako pomenuti pravopisi propisuju.

Svo vrijeme

Svi pravopisi koje sam pomenuo, i svi nepomenuti, zapravo: svi normativci i normativni rječnici smatraju da je sve jedino pravilan oblik srednjeg roda zamjenice i pridjeva sav. U svom prevodu Religije i nauke Z. Riđanović piše “svo ovo vrijeme” (str. 78, 93), “svo odjednom”, usprkos normi i onog i ovog vremena. Doista, mnogi govore “svo vrijeme”, “svo Podrinje”, “svo selo”... Pogrešno? Pogrešno. Takva je norma. Ali! Midhat Riđanović u knjizi O bosanskom jeziku, o propadanju Bosne, i... o vama (Sarajevo, 2009) na str. 36 piše “(...) svako ko ‘udara’ na naš prirodni jezik čini ga nepravilnim, a to upravo rade naši neuki normativci. Oni nam kažu da je ‘pravilno’ sve selo, iako svaki pučkoškolac zna da se naše pridjevske zamjenice i pridjevi sa nepalatalnim suglasnikom na kraju pravilno završavaju na o, npr. Malo/veliko/bogato selo. Nevjerovatno, zar ne?!” Mada nikako ne mislim, kao M. Riđanović, da su naši normativci neuki, normativno pravilno sve u srednjem rodu je i u ovom izdanju Religije i nauke ostalo: svo (ovo vrijeme). Normativne jezičke knjige nisu svete knjige, a i da jesu – zar ih ne treba dovoditi u pitanje? Pa zašto je onda Rasel pisao ovu knjigu?

Futur I

Pisao je Rasel ovu knjigu (i) zato da njegovi čitatelji ništa ne uzimaju zdravo za gotovo. Ili obrnuto: gotovo za zdravo. U ranije pomenutim pravopisima je – gotovo. Tako ti je i gotovo. Zapravo, tako ti je i gotovo u pravopisima koji utvrđuju nacionalne pravopisne norme: bosansku, crnogorsku, hrvatsku, srpsku. Bosanska u pogledu pisanja futura I dopušta dvojnost (i tzv. rastavljeno i tzv. sastavljeno pisanje futura): “Ukoliko enklitika dolazi iza infinitiva glagola na -ti, u pismu se ispušta završno -i: čitat ću (...).” U zagradama je napomena da se pod “uticajem izgovora razvilo i sastavljeno pisanje futura I od glagola na -ti s enklitikom iza infinitiva”, dakle ko hoće, eto mu, ali: “Neprihvatljivo je miješanje ova dva načina pisanja u istome tekstu.” Hrvatski pravopisi su tvrđi: pošto srpski pravopis nalaže sastavljeno pisanje futura (“u futuru glagola na -ti, kad je pomoćni glagol iza glavnog, infinitiv se skraćuje i srasta sa oblikom pomoćnog glagola: znaću (...)”), futur se u hrvatskom jeziku piše rastavljeno: znat ću. Čitatelj(ica) svakako uočava ove drastične nacionalne razlike pa će svakako nastojati izbjeći svako pisanje futura to jest budućeg vremena, tim prije što je neko bolje buduće vrijeme prilično upitno. U vrijeme prije rođenja mladih nacionalnih država nakon smrti one svenacionalne i svenarodne, futur se pisao kako je ko htio: sastavljeno ili rastavljeno. U izdanju Religije i nauke 1976. futur je pisan sastavljeno. Lektor ovog izdanja je stvar ostavio takvom kakva je, uz preporuku da svako piše onako kako je naučio, pa čak i ako pročita preporuku A. Isakovića: “Premda većina naših pisaca upotrebljava kao jednu riječ oblik futura I od glagola na -ti kada je pomoćni glagol na drugom mjestu (radiću, plešću), ipak bih rado preporučio odvojeno pisanje (radit ću, plest ću), premda je to, na izvjestan način, samo tehničko pitanje.” Ako je tehničko, neka je, samo nek’ nije nacionalno pitanje.

Bog i bog

Pravopisi u ovom pitanju nude ista rješenja. Ime Bog i pridjev Božiji piše se velikim slovom, a kao opća imenica piše se malim slovom: bog. Pravopisne norme priznaju oba načina pisanja, Bog i bog, zavisno od shvatanja i značenja. U izdanju Religije i nauke 1976. ova je imenica pisana malim početnim slovom. Lektor je u ovom izdanju shvatio tu riječ kao personifikovano vlastito ime. Zato je bog u njemu Bog.

Št ili ć?

Štikatiili ćkati, to je pitanje (čitateljica ili čitatelj prepoznaje dramatičnu hamletovsku dilemu). Opšti ili opći, opština ili općina i tako dalje i tako dalje. Izbor ovog ili onog kakvom vlasniku ispranog mozga može poslužiti kao identifikacijski jezički dokument. Vidi li Mozak da je neko napisao opština (a upućen je u identifikacijske tehnike) zaključiće: “Vjerovatno Srbin!” Ako vidi da piše општина, sigurnost je stopostotna: Srbin! Uzme Mozak Pravopis bosanskog jezika i u Pravopisnom rječniku potraži opštinu i vidi Mozak da piše: opština v. općina, i vidi da piše: opštinski v. općinski, i sve tako. Nađe i pročita riječi Uvoda u Pravopis: “Ovo je prvi pravopis bosanskoga jezika. Namijenjen je Bošnjacima, kojima je bosanski jezik maternji (...)” i zaključi Mozak da dobar Bošnjak ako je nekad i govorio i pisao opština ima da presvrne i govori i piše kako mu se kaže. Zaviri Mozak i u one Hrvatske pravopise i vidi da je i tamo tomu tako: kakvo št, bolan, samo ć: općina, općinski i sve tako. I zaključi Mozak, sasvim pravilno, da i dobar Hrvat ako je nekad i govorio i pisao opština ili opštinski (a teško da si takva živa mogao naći) ima da presvrne i piše kako mu se kaže. Lektor ovog izdanja Religije i nauke napominje da je Pravopis (1960) Jugoslavenima ostavio navolju pa u Pravopisnom rječniku i št i ć jedno kraj drugog stavio na tezgu: neka uzme ko šta hoće: opšti i opći, opština i općina. Prevoditeljica Religije i nauke je štikala. Lektor je štikavicu, naravno, ostavio i u ovom izdanju knjige. On je uglavnom tako postupio i u pitanju izbora

Infinitiv ili da + prezent (dakanje ili infinitovanje),

kako je to zgodno nazvao A. Isaković u Rječniku bosanskoga jezika (1995): Ja ću da dakam (dakanje). Ti ćeš infinitovati (infinitovanje). Prevoditeljica izdanja 1976. je dakala. Lektor je ponegdje infinitovao, samo kad je smatrao da stilski razlozi jesu dovoljan razlog da se u rečenicama s previše da konstrukcija da + prezent zamijeni infinitivom. On misli da je činjenica da se u srpskom jeziku uglavnom dače, a u hrvatskom uglavnom infinituje. A u bosanskom?

Prisvojni genitiv ili prisvojni pridjev

U izdanju 1976. prevladava prisvojni genitiv, npr. Iz vremena Hrista (...). Lektor smatra da je bolje umjesto prisvojnog genitiva upotrebljavati prisvojni pridjev pa je u ovom izdanju knjige tako i postupio: Iz Hristova vremena (...).

Jeretik ili heretik

Bošnjaci i Hrvati ne smiju reći ili napisati jeres ili jeretik; ako im se i otme jeretik kakvim slučajem, bosanski ili hrvatski lektor će to promijeniti u heretik. Pravopis bosanskog jezika je izričit: jeres v. hereza. U izdanju 1976. krivovjerci su jeretici. Lektor tu i slične riječi nije bosnizirao.

Mijenjajući još niz pojedinosti koje su po mom mišljenju izvan pritisaka nacionalne jezičke politike, nastojao sam tekst stilski barem za nijansu učiniti pitkijim a takve intervencije nisu važne toliko da bi bilo nužno unijeti ih u ovu lektorsku zabilješku.