Nakon prvih časova u gimnaziji pitao sam se kako li je kolegama i kolegicama u srednjim stručnim školama. O čemu oni pričaju na času, kako i da li uopšte dopru do omladine za koju se pretpostavlja da je književnost zanima još mnogo manje nego gimnazijalce? Šta znači ovaj muk u učionici, telefon u rukama, podsmijeh, gledanje ispod obrva? Kako ući u svijet današnjih srednjoškolaca i imali tamo išta još osim instagram storija?
Zamjena sam. Mlad. Testiraju me raznim folovima. Šta je istina, a šta foliranje učim na teži način. Od Kulenovićevih soneta biram namjerno onaj koji nije u čitanci. Poslije čitanja Nad mrtvom majkom svojom jedna učenica izlazi s časa. Još dvije za njom. Nijedna se ne vrati na sljedeći čas. Od njihove razrednice saznajem da je prva nedavno izgubila majku. Pita šta je to bilo na času, otac želi da dođe u školu. Kažem, bila emocija – književnost od koje srce preskače kao pokvaren veker. Kolegica me gleda zbunjeno. Da se ne zanosim previše, ipak sam tu samo mjesec dana? Šta mogu uraditi za to vrijeme?
Na testu učenica nonšalantno lista Pravopis. Priđem i s nevjericom pitam: Da li ti to stvarno na testu iz pravopisa listaš Pravopis? Bez trunke postiđenosti odgovara potvrdno. Uzmem njen test i dam joj jedan. Smatra nepravdom kada poslije ne može dobiti referat zbog varanja. I ostatak razreda slaže se s njom. Varanje nije vrijednost s kojom želim da izađete s mojih časova i tačka. Žalit će se, nemam pravo to raditi. Svejedno mi je. Ako su oni izgubili moralni kompas, ja nisam. Školsko zvono opominje me da ti mladi ljudi dolaze na moj čas iz svijeta legitimnog varanja i da se u taj svijet vraćaju. I šta ti u četiri zida svoje učionice pokušavaš, kad je vani sve suprotno od toga?
U zbornici razgovaram s kolegicom koja kao i ja krstari po školama; bolovanja, udaja, trudničko. Ništa ti ne možeš tu puno uradit, gledaj da sebe zaštitiš – govori dobronamjerno. Šta ti je naredni čas? Popa, poezija – kažem. Joj, poeziju nikako ne kontaju. Ja sam se pola časa doslovno gušila rukama ne bi li im približila Okovratnik.
Počinjem pitanjem šta je za njih poezija. Muk. Ima li poezije van udžbenika i knjiga? Opet muk. Nekidan na tramvajskoj slušam djevojke kako pričaju o patikama. Drugarica drugarici govori kako je kupila toliko bijele patike da se isprljaju čim ih pogledaš. Da li je ovo poređenje poezija?
Poneko tromo da.
Da li je poezija poređenje da pocrnim u svom srcu kao zlato na junaku ili stih zadržat ću pravo da ti prevedem ime na sve svjetske jezike i da na svakome od njih značiš ljubav.
Sada već nekoliko oduševljenih da.
Kažem im da je to Ceca. Smiju se i čude kako ne znaju te stihove. Pitam ih šta je poetično kod Cece u ova dva stiha. Uključuju se. Poredimo jezik turbo-folka i poezije. Uzimam onda jednu pjesmu od Ladina i jednu od Tropico benda.
Pjevaju o istome, ali na koji način?
Pa u toj turbo-folk pjesmi nema nikakvog dubljeg značenje, ne treba nam nikakav napor da je shvatimo, jezik je običan, patetičan, a u poeziji je sve neobično, ima dublji smisao, dosta je više stilskih figura – kaže jedna učenica, a ja sav sretan. Turbo-folk kec iz rukava odradio je posao.
Kad god vidim da se uspavaju, uzimaju telefone u ruke, kunjaju, gledaju odsutno kroz prozor, skratim priču i pređem na pozorište, smijeh, igru. Recimo, na impro teatar, sa samo dva pravila: prihvataš sve što ti partner u igri kaže (1) i govoriš prvo što ti padne na pamet (2). Baš nam je to, profesore, trebalo, možemo li imati više ovakvih časova, pita me učenica na kraju časa. Naredni put sa Dositeja i prosvjetiteljstva prelazim na teme koje njih stvarno zanimaju. Svi živo diskutuju o homoseksualnosti, drogiranju, TV serijama, feminizmu, partnerskim odnosima.
Dok govore uvjeravam se koliko je uspješno ovaj sistem uspio zatrovati mlade duše. Često mi nedostaje zraka. Škola puna panoa o ljudskim pravima, a đaci mahom homofobni i nacionalisti. Kod političkih tema uglavnom svi (mudro) šute. Osnovna odlika mediokriteta jeste da se nikad ne pitaju zašto, kažem i gledam u njih. Da li sam ja isti ili sam različit? Kako znam da sam ja ja, a da nisam ti? Dajem namjerno teme za pismene koje će ih natjerati da se zamisle nad sobom i svojim životom. Dok čitam njihove sastave srce mi se nekako skupi kao puž u kućici. Poražava me koliko su obeshrabreni, bezvoljni, nesigurni... Sve im oko njih poručuje da su glupi, neradnici, bezobrazni, a oni jedva čekaju da prigrle te uloge jer tek onda ne moraju ništa iz hira da rade. A ja, kao Pipi Duga Čarapa, žongliram između onog što moram i onoga što istinski želim da uradim s njima. Ne mogu uvijek ni da skraćujem plan i program, pa se lomim pola časa da obradim roman (Derviš i smrt) koji niko nije pročitao. Kad pitam ima li neko pitanje vezano za roman, javlja se djevojka i pita: Gdje se šišate?
Odgovaram i na pitanje da li izbjeljujem zube, koju vrstu muzike slušam, gdje izlazim. Stariji sam od njih osam godina, ali naš kontekst je isti. Ne stojim za katedrom stegnut, hladan, profesionalno distanciran, već uz njih i govorim ono što bih volio da je meni neko rekao u njihovim godinama. Bliži sam im po godinama nego starije kolegice i kolege i još stariji nastavni planovi i programi. Lakše ih i brže čujem i razumijem.
I zato rizikujem, pretpostavljajući teme koje njih zanimaju temama koje realno više ne zanimaju nikog. To možda jeste teži, iscrpljujući i neizvjesniji put, ali u mojoj viziji nastavničkog posla jedini ima smisla.