Gotovo da nema iole duže rečenice u javnim istupima dekana, rektora, ministara, premijera... a da se u vezi s obrazovanjem ne spomene famozno tržište rada. Pri tome, niko nije siguran, ni oni koji to izgovaraju ni oni koji slušaju ili čitaju, na šta se tačno misli. Gdje je centar tog tržišta, a gdje su mu granice? Misli li se na kanton, ili na entitet, ili na državu, ili zapadni Balkan, ili na EU, ili na cijeli svijet?

Tržište je, naime, rastegljiv pojam. S jedne strane valute, granice, carine i kupujmo domaće, s druge sama ideja razmjene. Tržište je, valjda, u svom najosnovnijem značenju, mjesto gdje se kupuje i prodaje. Na jedan način je to zelena pijaca, recimo Otoka, koja je pod krovom, ima ulaz s dvije strane koji se zaključava između pet i šest popodne, a otvara oko šest, sedam ujutro, gdje se zakupljuju tezge i vage, pa se onda kupci privlače ili odbijaju cijenom i kvalitetom voća i povrća. A na drugi je to, recimo, tržište bit-coinima.

Tržištu, međutim, rada neuhvatljivije je značenje. Ono samo načelno ima veze s tezgama i vagama, a biće da više liči na scene iz filmova u kojima desetine Meksikanaca stoje na trotoaru, odakle ih neki bijeli kauboj izabere dva ili tri, ukrca u gepek pikapa, i vozi da mu nešto obave na imanju.

Zato je strašno zanimljivo kad rektori, dekani, ministri i premijeri govore o obrazovanju za tržište rada, a pri tom mi ne znamo koji tačno film gledaju u glavi, na čiji pikap misle, na koji trotoar, i da li meksikanci u tom njihovom filmu nose sombrera ili one magistarske kape, okrugle pa na ćoše, za slikanje i bacanje.

Kakav film gleda federalna ministrica obrazovanja, Elvira Dilberović, naprimjer, kad kaže, za časopis Student:

Drugi problem je nedinamična i ne tako partnerska veza s privredom. Mi moramo biti u većem dosluhu s privredom to je ono što traži tržište rada i uz suradnju potrebno je prilagoditi upisnu politiku. To je nešto što je neminovno. Mi smo imali nedavno sastanak sa Privrednom komorom FBiH gdje nastojimo da sa predstavnicima privrednika vidimo to šta je što stvarno nedostaje.

Ona sama je prof. dr. i prije nego što je ušla u politiku zarađivala je, a možda će i nakon što s njom završi zarađivati platu školovanjem studenata i studentica bosanskog jezika za tržište rada. Da li je ta struka kojoj ona pripada, univerzitetskih nastavnika maternjeg jezika, a dodajmo i faternje književnosti, ikada napravila analizu potreba tržišta rada za kadrovima koje proizvodi?

Nije. Za dvadeset godina koliko radim na jednom takvom odsjeku, nikada se, niti na jednoj maloj, minijaturnoj tačkici dnevnog reda nije pojavila informacija o tome koliko je naših studenata na birou rada, koliko se dugo čeka na zaposlenje, koliko u prosjeku godišnje nastavnika odlazi u penziju... Nije se analizirala politika zapošljavanja, zakoni, kolektivni ugovori. Ukratko, tržište rada nije bilo ni minuta, u dvadeset godina, tema o kojoj se akademski raspravljalo.

A tržište rada, za studente nastavnih smjerova, nisu samo škole. To su još mediji, državna administracija, stranke. U najkraćem, pretežno budžetske jasle. Kakav rad na tom tržištu, zatvorenom da zatvorenije ne može biti, država kupuje?

Od pojma tržišta (i rada) neodvojiva je konkurencija, takva koja bi dobre studente vodila do zaposlenja, a slabe držala daleko od njega. U stvarnosti, na tom budžetskom tržištu, zahvaljujući lošim zakonima i dobrim rupama u njima, podobni se zapošljavaju prije sposobnih. Nema konkurencije, nebitne su ocjene, rad, znanje, bitne su rođačke i stranačke veze. Rad koji država kupuje, na budžetskom tržištu rada, poslušnički je rad, rad definisan stranačkom lojalnošću. Vrline prodavaca rada na tom tržištu rada su poslušnost, nekritičnost i potkupljivost.

Logika tržišta vezana je za ponudu i potražnju. Što je ponuda veća, cijene su manje. Ili, drugačije, što se roba jeftinije prodaje, više se kupuje. Pošto su na tržištu rada roba ljudi (studenti, filmski meksikanci), normalno je da će jeftiniji prolaziti bolje.

Kad rektori, dekani, ministrice i premijeri povezuju obrazovanje s tržištem rada, oni ne rade ništa nego obećavaju poslodavcima s pikapima i kaubojskim šeširima da će na našim akademskim trotoarima biti dovoljno jeftinih mladih ljudi s togama i sombrerima.

I nema velike razlike između tzv. društvenih/humanističkih i prirodnih/tehničkih nauka. Istina, u sektoru proizvodnje sposobnost još uvijek kotira malo bolje od podobnosti, ali i u tom filmu glavu krasi sombrero, a ne znanje. Osim balvana i struje, šta tržište rada naših dekana, rektora, ministrica i premijera nudi, u zamjenu za automobile, naftu, mašine, alate, citostatike, kakao, procesore, banane... Gdje su na tom tržištu Soko, Unis, Energoinvest, Pretis, Tas, Famos, Šipad...

Jedina poruka loše izmontiranih filmova u njihovim glavama je ova: ako ne možemo proizvoditi robote, možemo robove.

Hoće li iza robova i doctoresa stajati lanisti ili makroi, to određuju trotoar i pikap.