Opet mi je jezik bio brži od pameti. Olako sam uredniku obećao da ću napisati te tri-četiri kartice iz lektorske vizure koje je tražio, a tek sam se naknadno (kad je obećanje palo, a mi se razišli) stigao upitati: Hm, dobro, a kakve ja uopće veze imam sa školskom praksom, centralnim poljem interesa Školegijuma?

U svojstvu učenika taj sam teren napustio odavno, u svojstvu predavača odigrao sam tek nekoliko manje-više nezapaženih epizodnih uloga, također davno, a i u svojstvu roditelja već neko vrijeme ne nastupam – kćerka srednjoškolka vrlo je pismena (na mene) i nema potrebe da bdijem nad njezinom učeničkom karijerom, a uz to je i muhanata (to na mater) i ne bi voljela da joj se petljam u školstvo, čak i da potrebe ima. (A nema. Jer je vrlo pismena. Na mene.)

Doista, ima li školske prakse izvan ovih triju uloga? Ima li kakve škole i poslije diplome? Ima li života prije smrti? Tko u toj nastavi preuzima ulogu učenika, a tko predavača? Ima li tu kakvih roditelja, kakvih sankcija, bilo kakvih pravila? Što biva, konkretno, s nastavom maternjeg jezika kad jednom ostanemo izvan domašaja jezične inkvizicije u obliku sirotih nastavnica koje će nam u kontrolnim radovima razdvajati neznam i spajati naj bolji i kad se oslobodimo popisa obavezne lektire i počnemo, konačno, čitati ono što, ko fol, sami želimo? Što ako se to što sami želimo svodi samo na ubogi dnevni tisak? Dobro, i fejs.

Ima li i-deklinacije?

Na jednoj tribini u Sarajevu početkom godine, razgovarajući o lektorskom poslu, njegovim dometima i ograničenjima, spomenuli smo i (tada relativno svjež) primjer jednoga članka iz Jutarnjeg lista u čijem se ponešto bombastičnom naslovu potkrala ozbiljna greška u deklinaciji.

Složili smo se tada kako je to svakako krupan propust, ali smo – u nastupu benevolencije i cehovske solidarnosti – slučaj više adresirali na tehničko osoblje, a kolegu lektora uglavnom amnestirali, uz ukor. Kao, to je sigurno zločesti grafički urednik kratio na svoju ruku da mu naslov stane u dva retka, a prepoštenog lektora nije ni konzultirao... No, negdje u dnu naših grešnih lektorskih duša zazebla nas je slutnja da to možda i nije dovoljno dobro objašnjenje i da tu nije primarno pitanje je li konkretni lektor u konkretnoj prilici jednokratno konzultiran, nego da su stvari malo temeljitije poremećene. A, opet, čemu praviti dramu oko takvih stvari? To je glupa tabloidna vjestica koja je trajala doslovno jedan dan, možda ni toliko, to je pročitalo stotinjak ljudi, neće se prosjek poznavanja i-deklinacije cijenjenog čitateljstva srozati jednim krivim padežom u jednom novinskom naslovu... A, opet opet, ipak je to jedan od najčitanijih i najutjecajnijih dnevnih listova u zemlji, ako njih oslobodimo gnjavaže s padežima i obaveza prema rijetkim deklinacijama, koga ćemo zadužiti za to? Ako (nam) oni neće biti elementarno pismeni, tko će?

Ima li lektora u avionu?

Ovih se dana na sasvim drugom kraju svijeta, u Srbiji, pojavio slučaj koji me jednom svojom dimenzijom podsjetio na tekst o dolasku predsjedničine kći, premda je po svemu drugom različit.

Sva se sličnost iscrpljuje u tome što je jedna jezična nekorektnost grubo previđena, a dalje nastupaju samo razlike: vjestica iz Jutarnjeg bila je beznačajna i bez odjeka, zapravo je već po sebi bila samo slabašni odjek izazvan napisom nekog opskurnog portala, žurnalistička mrvica na širokoj medijskoj livadi, koja samo pukim slučajem može biti primijećena. S druge strane, vijest o štrajku glađu novinara Vukašina Obradovića dio je jedne svakako važne i ozbiljne šire priče i izazvala je pravu lavinu reakcija i u medijskom i u realnom prostoru, žurnalistički monolit koji možeš ne razumjeti, ali ne možeš ne vidjeti. Vijest je prenesena, u različitim kontekstima, u brojnim medijima i, barem prvoga dana, redovito s (početnom) greškom u naslovu. S tom je greškom dospjela i na web-stranicu s koje sam je preuzeo.

Različita značenja prijedloga zbog i radi i njihova pravilna distribucija uče se još u osnovnoj školi, svakako i kasnije. Naravno da je, u tom uzrastu, svima osim okorjelih ponavljača jasno da je ovaj naslov mogao glasiti jedino vukasin-obradovic-stupio-u-strajk-gladju-radi-slobode-medija.html ili, eventualno, stilski manje dotjerano: vukasin-obradovic-stupio-u-strajk-gladju-zbog-neslobode-medija.html. Ako je učenicima u tom uzrastu to jasno, ili bi barem trebalo biti jasno, kako je moguće da je tolikim lektorima u tolikim medijima promaklo da se u ovako napisanom naslovu tvrdi nešto suludo; naime da je razlog za Obradovićevo stupanje u štrajk glađu sloboda medija, a ne njezin izostanak? Imaju li svi ti mediji lektore? Budimo realniji, ima li ih ijedan od njih? Ima li ih NUNS? Ima li pilota u avionu? Ima li još nade za nas?

Zamislimo da ovaj naslov netko prevodi na neki malo ozbiljniji jezik u kojem se prijedlozi baš i ne koriste ofrlje (a da pritom nije upoznat s našim narodnim običajem da ih uglavnom samo tako i koristimo) i da prevodi ono što u naslovu piše, a ne ono što autor naslova misli da je napisao, pišući suprotno. Obradović bi bio predstavljen kao neki čudak i mračnjak, borac protiv slobode... Ali, opet, koga briga, čemu praviti dramu? Pa, što su novine pismenije, to se manje prodaju. Barem taj aksiom ne treba dodatno dokazivati.

Ima li bismo iza mi?

Smisao ovoga teksta nije nikakva lektorska forenzika, naročito ne osuda konkretnih aktera (medija, urednika, novinara, lektora) koji su ove incidente proizveli ili propustili spriječiti, konkretni su primjeri izabrani manje-više nasumično, tek kao ilustracija jedne šire prakse na širem prostoru – nemarnog odnosa prema jeziku i eklatantne nebrige za nj u medijima, posebno onima s većom tiražom ili dometom u eteru. U mjeri u kojoj su ovo samo incidenti, oni su doista irelevantni, ali problem je što takvi i slični slučajevi sve više prerastaju u dominantnu praksu. To nas onda vraća na pitanje s početka: dobro, a gdje je tu školska praksa?

Lektorska forenzika
Utvrdite što se točno dogodilo u sljedećoj rečenici, mjestu zločina.
U drugoj polovici 19. stoljeću Kraljevina Hrvatska i Slavonija imala je 315.000km4, od čega je 20.000 km4 bilo neplodno zemljište.

Lektorska forenzika; odgovor:
1. razina – ispraviti padež – stoljeću u stoljeća
Lektor vulgaris tu bi svoj posao okončao i ne bi mu se ništa moglo zamjeriti.
2. razina – shvatiti četvrtu dimenziju kilometra
Dobar lektor bi, naravno, znao da se površina izražava u kvadratnim kilometrima i umjesto četvorke kao eksponent stavio dvojku, poštedjevši autora blamaže.
3. razina – shvatiti intenciju koja je autora zavela, pa je napisao km4
Dobričina lektor bi, naravno, shvatio da je autoru bilo jako stalo da kilometri ne budu kvadratni, nego četvorni (ali se nevješto izrazio) – pa bi lektor napisao slovima 315.000 četvornih kilometara. 
4. razina – shvatiti da nešto ne štima ni s brojkom u bazi, a ne samo u eksponentu 
Super lektor bi, naravno, pomislio: pa, kvragu, 315.000 km2, to je skoro šest današnjih RH, više nego cijela bivša SFRJ, to je pola Francuske! 
5. razina – Jutro će promijeniti sve.
Stari lektor bi shvatio da su ove površine zapravo trebale biti izražene u jutrima i da bi onda sve štimalo.

Daleko sam, razumije se, od zagovornika ideje da djecu podučavamo tome kako između prijedloga zbog i radi nema razlike. Ali, ne učini li se nešto da te razlike doista i bude (i nakon škole, i izvan njihovog udžbenika u kojem piše da je ima), bilo bi pošteno da im o toj razlici pričamo (sa sjetom i toplinom u glasu) kao o glasu jat, o prelasku l u o na kraju sloga i sličnim besposlicama iz povijesti jezika. Da im kažemo, onako, iskreno: Morate to naučiti, iako to nigdje u stvarnom životu nećete čuti. Kao što, uostalom, moraju naučiti ono idealno bih, bi, bi, bismo, biste, bi, a onda na televiziji čuju samo ono realno bi, bi, bi, bi, bi, bi.

Usput, jeste li uočili u našim medijima strašnu disproporciju u frekventnosti izgovaranja i pisanja zamjenice mi i pripadajućeg joj oblika pomoćnog glagola bismo? Znate li tko je kriv za to? Mi. Mislim, mi lektori.