Ovaj članak donosi tri čitanja, tri analize istog teksta, iz različitih perspektiva: nastavnice maternjeg jezika i književnosti (moje), učenika, i same autorice (također nastavnice maternjeg jezika i književnosti), u formi intervjua. 

Tekst je pjesma Otac je rekao. Objavljena je 2016. godine u ciklusu pjesama Sve boli svijeta, prve zbirke mlade pjesnikinje Amele Mustafić, naslovljene Umiranje djetinjstva.

Važno je napomenuti da nije vršena ni najmanja intervencija u učenikovoj analizi. Cilj mi i jeste prikazati kako različite pozicije, koja podrazumijevaju različita iskustva i usvojena znanja, gledaju na književnost.

Ono što je zasigurno najvažnije jeste da će te tri analize pokrenuti i niz drugih pitanja koja se neće više odnositi samo na ovo djelo, nego i na svako naredno:

Da li je zadnja autorova?

Ukoliko čitalac ne vidi ono što vidi sam autor, čiji je to neuspjeh – čitaoca koji ne zna tumačiti, ili autora koji ne umije jasno prenijeti zamišljenu ideju?

Dolazimo li istim putem do konačne ideje?

Otac je rekao

Volio sam,
onako kako jutra vole sunce.
Ali jednom otac reče:
„Jedinac
neće dovesti neplodnu u kuću.“

I ostavih je,
onako kako se ostavljaju mrtvi,
naši voljeni mrtvi,
koji odoše rano.

Doveo sam onu,
koja će da rodi.
I rodila je.
Muško.

Sa osamnaest je otišao od nas.
Otišao u „svijet“.
A tada i žena shvati,
da sin nas je vezao samo.
I ode.

A ja sam sa ocem orao njive,
i jednom u godini razgovarao
o pismu i razglednici,
što nam šalje moj sin.

Dobro je, kaže.
Liječi ljude.
Piše knjige.
I kaže, da ga ne pitamo za žene,
njih je zamijenio naukom i knjigama.

Izvor: Mustafić, Amela, Umiranje djetinjstva, Kultura snova Zagreb, Zagreb, 2016.

Prva analiza (moja)

Rad će biti temeljen na analizi upotrebe jezika, izvan kojeg nije ni moguće tumačiti književnost.

Naslov, u svom položaju iznad teksta, može se shvatiti kao metajezički indikator koji nam u startu odgovara na jedno od ključnih pitanja teksta: šta je prouzrokovalo porodičnu nesreću u pjesmi. Odgovor je u samom naslovu: otac je rekao. Sintaksički gledano, predikat u ovoj rečenici očekuje neku dopunu. Rečenica nagovještava da bude ona sa objekatskom klauzom, da odgovori na pitanje šta je otac rekao. Ali, predikat se ne dopunjuje, rečenica se ne završava, nije li i to signal? Kontekst je zadat naslovom. Ostavlja li nam se mogućnost da promijenimo ono što je rečeno? Banalno bi bilo kazati da je razlog taj što se čitaocu na otkriva odmah sve, ali bilo je moguće drugačije dovršiti naslov, recimo – otac je rekao ne. Ili, jednostavno, nasloviti pjesmu po centralnoj figuri, ne samo ove pjesme, nego i ciklusa, ili još šire, zbirci pjesama Amele Mustafić, jednom imenicom – ocu, nekad bolnom i napaćenom, onom koji trpi nepravdu, a sada odlučujućem faktoru u tuđem životu, snažnom, nepokolebljivom, onom koji je nepravedan. Taj kontrast,[1] može li biti njegova osveta? U smislu, da periodično pratimo kako sistem stvara nepravednike. Mada, da bismo mogli o tome pisati, trebalo bi sagledati cijelu zbirku i razumjeti kontekst.

Upotreba predikata u prošlom vremenu vratit će čitaoca u ta prošla vremena, naslovom, ali još jednom u tekstu: pismom. Jer svaki će pažljivi čitalac zastati i provjeriti datum izdanja knjige, zašto se sin javlja pismom u 21. vijeku, 2016. godine? Može i značiti da se toliko otuđio od svijeta, on ne želi više biti dijelom društva koje ga nije pustilo da živi životom kojim želi. Zvučat će paradoksalno, kada pročitamo u nastavku pjesme da upravo on liječi ljude, ali imat ćemo na umu da je on otišao u svijet – u svijetu je sloboda. Patrijarhalno uređenje se vezivalo za muslimanske porodice, a naročito je bilo zastupljeno na određenom prostoru, u ruralnim područjima, odakle sin i dolazi, ili bolje rečeno, odakle i odlazi. Ovdje su nam važna dva krajnja motiva: nauka i knjige. Prvi simbolizira znanje, i drugi također znanje, ali se odnosi na umjetnost, jer imamo podatak da sin piše knjige. Ovdje se nameće novo, zanimljivo pitanje. Od čega liječi ljude? Ne piše da je doktor. Okrenuo se nauci, knjigama – tj. prosvjetljenju; s druge strane, kaže da ga ne pitaju za žene. Svijet je ovdje dat kao prostor slobode, kao mjesto spasa. Možemo li onda to povezati i kazati da liječi primitivizam naukom? Da prosvjetljava bolesna društva, jer sistem u kojem su bili zarobljeni ljudi podrazumijeva neukost, a rezultira bolom i nesrećom od koje treba liječiti. U prvobitnoj se jezičkoj formi naslov više neće ponoviti u pjesmi. Najsličnija rečenička konstrukcija bit će ona: jednom otac reče. Zašto se najednom mijenja upotreba glagolskih vremena? Od prošlosti do sadašnjosti. U drugom slučaju, prikladnija je upotreba prezenta zato što se u rečenici upotrebljava i prilog jednom. Ovako je jači efekat kada se izgovori jednom reče – jer zvuči odlučno, nego jednom je rekao – kao da je to bilo nekad davno, što implicira da je duže trajalo, kao da se do trenutka govora moglo šta promijeniti. Zanimljiv je ovdje i odabir priloga, onoga koji često pri morfološkoj analizi rečenice biva na granici, uvijek je s njim problem, je li on posve količinski, ili posve onaj tzv. dimenzionalni, vremenski prilog? Zašto je to ovdje bitno? Izbor riječi ima itekakvu funkciju u pjesmi, uloga jezika je neupitna, a ako uzmemo u obzir činjenicu da jedno jedino slovo može izmijeniti smisao riječi, a riječ rečenice, onda ne smijemo tako olako prelaziti preko riječi koja je nekad jedno, a nekad drugo u morfologiji. Prilog je ovdje važan jer on razotkriva temporalni odnos koji je uspostavljen između situacije i vremena kada se ona događa. Koliko razotkriva, istovremeno i skriva jer, postavljajući adekvatna pitanja kad i koliko, jednom može biti bilo kada, ako pretpostavimo da je vremenski prilog, ali ne može biti više puta ako pretpostavimo da je količinski. To nadalje sugerira da je (količinski) rečeno jednom, što znači odlučnost, nešto što nije podložno promjeni, a vremenski jednom – riječ je o prošlosti. Pa tako imamo u jednoj rečenici jednom – prilog koji će uputiti na prošlost, u ovom kontekstu, a glagol reče – na sadašnjost. Nazvat će se to poslijevremenošću u morfološkim studijama. Te riječi se i navode jedna za drugom, prošlost koja prethodi sadašnjosti, ili ona koja je uvjetuje.

Lirski subjekt je sin, jedinac. Prva dva stiha (počasno mjesto pjesme), govore nam o snazi njegove ljubavi. Ona se iskazuje poređenjem: Volio sam, onako kako jutra vole sunce. Možemo li izmjeriti koliko jutra vole sunce? Ljubav je, kao temeljna i univerzalna ljudska vrijednost, o kojoj treba stalno učiti i na koju treba podsjećati, nemjerljiva. Doći će kontrast (zapravo je, potvrdit ćemo primjerima u nastavku, cijela pjesma napisana u kontrastima) prvim stihovima: Volio sam, onako kako jutra vole sunce, odmah u narednoj strofi: I ostavih je, onako kako se ostavljaju mrtvi, naši voljeni mrtvi, koji odoše rano. Ovaj nagli prijelaz iznevjerit će očekivanje čitaoca i odmah nagovijestiti teške emocije pjesme, tugu i nostalgiju. Nakon ovih stihova, rečenice će postajati više šture. Stihovi će se nerijetko svoditi na riječ ili dvije. Kratke, nepunoznačne riječi, veznici – vizuelno će obilježiti pjesmu. Izdominirat će glagol otići: otišli su mrtvi, otišao je sin, otišla je žena. Taj glagol potvrdit će osnovni motiv pjesme: gubitak. Jezički je naročito zanimljiv stih: naši voljeni mrtvi koji odoše rano. Valjda su voljeni živi. I oni odlaze. Osim u slučaju kada ih žive ubijemo. Kao u pjesmi.

Možemo primijetiti da se svaka strofa ističe jednim stihom, ili čak jednom riječju koja biva dominantna za razumijevanje:

1. strofa: Jedinac neće dovesti neplodnu u kuću.

Jedinac, riječ ostavljena zasebno u stihu, postat će ovdje objektom, pa će očeva naredba biti shvaćena kao sredstvo izražavanja identiteta tog objekta, tačnije destruiranost njegovog identiteta. Njegovu objektivizaciju potvrdit će očeva upotreba određenog padeža – nominativa. Neće se on sinu obratiti vokativom, što bi podrazumijevalo upotrebu drugog lica jednine, obraćanje sagovorniku, nego će upotrijebiti nominativ – jedinac neće dovesti..., ne ostavljajući mogućnost da se odgovori na naredbu. Koristit će treće lice jednine, govorit će o nekome tamo. Naredba će rezultirati gubitkom.

2. strofa: I ostavih je

Bez pogovora, bez riječi koje će uputiti na borbu, potvrdit će se da je jedinac objekat – onaj nad kojim se djeluje, a ne onaj koji djeluje. Tako će odmah i dobiti etiketu onog koji prihvata patrijarhalne norme i nastavlja ih, samovoljno.

3. strofa: Muško

Ključna riječ jednog zatvorenog sistema.

4. strofa: Otišao u svijet

Unutar ovog stiha možemo izdvojiti glagol otišao. On se ponavlja u dva uzastopna stiha – ponavljanje kao sredstvo intenzifikacije; treći put se javlja u posljednjem stihu, u drugačijem obliku.

5. strofa: Pismo

Ovdje će se ponovo javiti onaj prilog jednom. Ovog puta smo sigurni u njegovu klasifikaciju – on je vremenski. Označit će sva dešavanja u njihovim životima, svest će ih na samo jedan događaj u godini, jedno javljanje, jednu radost. Ponavljanjem u pjesmi oponašat će autorica jednoličan život na selu, i sina, i oca. Na taj način će se pokazati monotonost života koji osta iza sina. Sina koji je toliko trebao toj porodici. A ja sam sa ocem orao njive – stihom iz iste strofe, stvorit ćemo lirsku sliku u glavi, skicirat će se opustošen pejzaž: njiva, crna, nepregledna, razrovljena; nasuprot kojem stoji jedno pismo, jedna razglednica. Ovo će nas dalje uputiti na numeričku simboliku. Kada je riječ o heterogenoj strukturi, pjesma je obilježena brojem jedan. Jedinica je uvijek imala posebno mjesto među brojevima. U monoteističkim religijama, kakva je i ona kojoj pripada sin jedinac, broj jedan je simbol Boga. Izvan religije, simbol je jedinstvenosti čovjeka. Ako uprostimo pjesmu, koja je, neupitno, pisana jasnim jezikom, posve jednostavno i razumljivo, kazat ćemo ovako: nećemo se baviti historijskim datumima i godinama, ali ćemo se baviti historijskim vremenom i zaključiti da je vrijeme u pjesmi vrijeme patrijarhata. Taj oblik društvenog sistema, koji je podrazumijevao stroga načela i propisivao zatvoren način života, nastao je i razvijao se u muslimanskim zajednicama. To nadalje implicira da su muslimani tako živjeli jer im tako vjera nalaže. Drugim riječima, nalaže im Bog. Vratimo se sada broju jedan. Shemu ćemo predstaviti ključnim riječima: Bog – vjera – zakon – društvo – kolektiv – pojedinac, a ona će značiti: Čovjek snuje, Bog određuje (č. se smije!).

6. strofa: I kaže, da ga ne pitamo za žene

Rečenica kojom se direktno prekida sa porodičnom tradicijom.

Druga analiza (učenikova)

U selima Istočne Srbije postoji jedan narod koji se zove Vlasi. Oni su posebni po svakakvim običajima, ali tradicija koja se najviše ističe jeste tradicija crnih svadbi. Kada mladi muškarac, spreman za brak, umre, sprema se slavlje. Njegova smrt se obilježava svadbom, a nesuđena mladenka mora se udati za mrtvaca. Brak u kojem je jedan bračni drug mrtav pun je simbola i misticizma, u neku ruku je patrijarhatov šamar samome sebi. Borba tradicije i ljubavi, u kojoj tradicija, za divno čudo, stavlja načelnu ljubav ispred običaja.

Za razliku od Vlaha, na našim podnebljima živimo u Hasanaginici i u srednjovjekovnim idealima braka. Brak se stavlja u funkciju isključivo ugovorne zajednice: ja kupim nešto, dam miraz, a dobijem nešto zauzvrat. Ljubav koja može i ne mora da se javi, dolazi kao nuspojava. Preduslov za brak nije ljubav, već novac i čast. Potomstvo se podrazumijeva. Majka ih rađa i odgaja, otpraća u rat, a najpogodnije je ako je muško. Prezime mora da se nastavi.

Mi uživamo u tome da lažemo sebe. Pjesma sama počinje sa laži. Volio sam. Koješta, da sam je bar volio. Lažem sebe da je ljubav prošla, a žal je tu i nakon osamnaest godina. U njoj je vidio rađanje novog dana, i jutro i sunce, a da bi se rastao sa njom, morao je nešto da ubije. Ubio je ljubav, onako krvnički, baš kako mu je rekao otac. Zarad očeve riječi da neće imati roda, uništio je i na sebe bacio kletvu tog ubistva. Sve se to desilo poprilično brzo, rano je otišla, baš kao i ona zora sa kojom je usporedio, a poslije zore uvijek slijedi dan.

Dan kao dan, dug, nikako da završi. Rodio mu se sin. Još malo brže otišlo je osamnaest godina, a sumrak polako nastupa. Od sve slave roda i poroda u rodnoj grudi ostalo je ništa. Sva patnja koju je dan nosio ispada uzaludna, a sada i sam, umire u sebi zbog ljubavi koju je ubio prije dvije decenije.

Na kraju, sumirajući utiske dana, ni ocu ni sinu nije ostalo ništa, a život je sklopio krug i sve se ponovo desilo.

Oče, nisam te iznevjerio, uradio sam baš onako kako si i tražio. Sve što sam radio, radio sam da bih bio bolji, kako bih ti dokazao nešto, a zapravo sam isti. Vodeći se tvojom mišlju, razmišljao sam o selu, rodnoj grudi i čedu. No, život uvijek nametne ono što ne želimo, a nevolja rijetko dolazi sama. I sve opet zvuči kao neka tužna balada, tata. Znaš li da je riječ bašta nekada značila otac?

Baštinim tebe u sebi, ja sam mali ti. I dok te god imam, znam da ću ostati dijete. Isto ono dijete koje si prije ko još pamti koliko godina doveo u kuću. Muško dijete je dar od Boga. Glava, početak i kraj, muškarac. Sva moć porodice satkana je u tebi.

I upravo ta moć mora da boli. Sposobnost pojedinca da nametne neku odluku, bez velikog otpora. Rodilo mu se dijete, no to dijete bješe od mrtve porodice. Tako to obično i bude u moderno doba, kada se ljubav zamijeni za slavu. Dijete takve porodice operisano je od potrebe za tradicijom. Zamijenio je žene za knjige, kontra rijeke djedovih želja. Otišao je od rodnog kraja, tražeći slobodu, tražeći priliku da se promijeni. Sinu će se kasnije roditi dijete slično djedu i onda opet slijedi začarani krug. Otac bio, a sada djed, priučen životom, sve u svemu kaže: dobro je.

Život je sklopio krug.

I čemu taj krug ako se uvijek nadamo tome da će biti bolje. Svjesni smo i sami šta nam svijet nosi, a mi odbijamo da priznamo da je svaki dio kruga priroda i vičemo na sva zvona: dobro je. Tradicija nije ružna, ona je dio nas, treba izbjeći nevještost i riječi kako ona otežava. Ljubav je u ravnoteži, a melanholija samo znači da nam je do ljubavi stalo. I nije ovo tužna pjesma sa nesretnim krajem, život jeste kratak, ponekad i malo slijep, ali bitno da je pjesma lijepa.

Pjesma je lijepa, pjesma je zdrava i pjesma liječi. Ona ostaje kao zapis, upravo to što je otac i želio muškim djetetom. Pjesma nije tragična niti u jednom svom trenutku, baš suprotno. U svojoj srži pokazuje koliko je zdravo izaći. Izaći iz svakodnevnice, ustaljenog rasporeda i utvrđenih normi. Izaći iz tog kruga. Govori nam da je izlazak neophodan i da nikad ne znači bijeg, da ne znači kukavičluk i da znači borbu protiv strogog patrijarhata. Mi smo postojana bića, a naša postojanost je često teška. Ispravka, teško je naučiti kako da voliš.

Treća analiza (autoricina)

P. Naslov kao nedovršena rečenica. Sve druge tvoje pjesme imaju jasnije naslove. Punoznačne riječi. Ili više njih, ali su misli zaokružene. Naslov je u obliku nedorečenog. Nedostaje barem jedna ta riječ koja će reći šta je otac rekao. Ili, zašto nije samo otac, kao centralni motiv tvojih pjesama, i kao, što privatno znam, tvoj omiljeni lik, i vječita inspiracija.

O. Otac – da se zna ko izdaje naredbu, a ovo je rekao će odvesti u propast. Veoma je važno obraćati se muškarcima, možda čak i više nego ženama. Ponekad me shvate kao ženomrsca, ali smatram da je nekako važnije odgajati muškarca u tom sistemu. Otac, muškarac dakle, izdaje naredbu od koje kasnije i strada. Moglo bi se dovršiti i kao: Otac je rekao posljednju. Pjesma će se na kraju vratiti na početak. To je krug. Cikličnost života.

P. Zašto sin jedinac? Da li je tačno da, ostavivši tu jednu riječ samu u stihu naglašavaš (jedna riječ – jedinac)? Da li broj jedan za tebe ima simboličko značenje u ovoj pjesmi?

O. Nemaju brojevi za mene simboliku, ali naravno da se mogu čitati i tako. Čak bi mi i bilo drago da neko u mom pjesništvu prepozna i tu simboliku, brojeva. Očito da nesvjesno šaljemo simbole. Jedinac, naglašavam, tačno je. Naučila sam da je dobro izbjeći citatnost u pjesmi, ali kada bih ovo Jedinac neće dovesti neplodnu u kuću preformulisala, ne bi imalo takav efekat kao sada.

P. Šta bi bilo da nije jedinac? Zašto je to važno?

O. Vrlo važno. Svaka riječ je pomno birana i ima značenje. Da nije jedinac, ne bi nužno značilo kraj porodične loze.

P. Budući da sam ja do ideje dolazila tumačeći isključivo upotrebu jezika, ove veznike, kojih ima dosta na počecima stihova, i često su suprotni (a, ali), tumačila sam kao suprotnost na koju se ukazuje u tvojoj pjesmi. Uzmimo u obzir da je gotovo cijela pjesma napisana u kontrastima. Da li je to razlog, ili je ipak pjesnička sloboda u pitanju, pošto, kao što ti je poznato, nije preporučljivo započinjati rečenice veznikom – sama riječ nam govori njihovu primarnu funkciju.

O. Znam to za veznike, i često ih iz principa baš koristim na počecima. Nisam razmišljala o tome, ali sada bih to tvoje razmišljanje rado primijenila. Meni su oni služili kao pojačivači. Recimo, i ostavih je jače zvuči nego ostavih je, jer ukazuje na neko vrijeme koje je bilo potrebno da se to desi. Osjeća se onda težina tog ostavljanja. Jer je ljubav bila baš potpuno iskrena. Volio je kako jutra sunce vole. Motiv sunca, bez kojeg nema života, baš kao što nema života bez ljubavi. Toliko je jaka ljubav bila, a uništit će je patrijarhat. Eto koliko je jak taj sistem bio.

P. Prva strofa i jedno lijepo poređenje: kako jutra vole sunce, a onda kontrast već u drugoj strofi. Zašto tako teško i ružno poređenje: kako se ostavljaju mrtvi.

O. Tako je moralo biti. On je nju ostavio, bez mogućnosti da joj se vrati. Ta priča je završena. Baš kao kad je neko mrtav i nema povratka. Razlog je, opet, da se pokaže kako on, sin, jedinac, nije želio da se suprotstavi očevoj naredbi, a, s druge strane, nije želio iskazati nepoštovanje prema drugoj ženi koju će da dovede. Želio je da potpuno ostavi ženu koju je volio. Rekla bih da se radi o čednosti ostavljanja, ako se tako uopšte može reći.

P. Nije li suvišno ovo mrtvi koji odoše rano? Zar naši voljeni mogu kasno otići? Zar smo za smrt ikada spremni, da kažemo – predugo živi neko koga volimo?

O. To je sada pitanje stila, da li sam ja to dobro rekla ili nisam. To ostavljam čitaocima da tumače. Mada, evo sada, i ja mislim da ne mogu, da je uvijek rano. Ali sam možda ovdje mislila na one koji su naglo otišli, otrgnuti od života, ratom ili…

P. Ovaj stih muško ima posebnu vrijednost. Njime se upućuje na glavnu temu u pjesmi – patrijarhat. Da li je to jedan od ključnih stihova? Pojavit će se u narednim strofama imenica žena, prvobitno u jednini, potom u množini. I u tome nalazimo kontrast. Je li i to signal? Iako su u množini, žene, jedno muško će da nadvlada.

O. Da. Namjerno nema majke u pjesmi. Samo otac, sin, i njegov sin. Namjerno sam pisala o trima muškarcima. Da skrenem pažnju na njih. Svaka kritika vidi ženu kao žrtvu patrijarhalnog sistema, ali zaboravlja muškarce. Oni treba isto da se pobune. Jer to je nehuman sistem. Žena, spominje se u pjesmi, i kao obično, prihvata svoj život, bespogovorno šuti. Trebalo joj je osamnaest godina da ode. Osamnaest godina da shvati da je on ne voli, da je nesretna u braku.

Jedan muškarac je zagovornik, drugi je žrtva, i treći je onaj koji ne prihvata norme, i on će raskinuti sa patrijarhatom. O prvom, ocu, ne dajem nikakve informacije. Drugi, on, osjeća se u pjesmi da pati i da je nesretan, ali ne pišem o njegovim emocijama. Jer takvo je doba. Ne smije muškarac plakati. Ne može imati emocije. Treći, prekida lozu, prekida i tradiciju. On odlazi u svijet, čim je to mogao – sa osamnaest. Ustvari, on bježi, zato je važno ovo od nas. Dakle, ne odlazi samo u svijet, nego odlazi od nas.

P. Sin u pismu kaže da ga ne pitaju za žene. Zašto oblik množine?

O. Još jedan upućivač na patrijarhat. Muškarci su mogli imati više žena. Ne mislim istovremeno, ali mogli su da mijenjaju. Zamisli da su to radile žene…

P. Je li upućivač onda i kuća u koju jedinac ne smije dovesti neplodnu? Znak da porodica i dalje živi pod jednim krovom?

O. Da. S tim da kuća ima šire značenje. Kuća je zajednica, porodica u koju se ne smije nerotkinja dovesti.

P. Ponavljaš neke stihove. Ja sam to razumjela kao ukazivanje na jednoličnosti i rutinu života (na selu).

O. Nije ponavljanje jednoličnost. Samo pojačavam intenzitet.

P. Ono što će zasigurno zaintrigirati pažljivog čitaoca jeste način ostvarivanja komunikacije. Otkud pismo u 2016. godini?

O. Pa… (duža pauza), to je priča sa sela. Priča odranije… nismo u stvarnoj 2016. godini.

P. Može li to značiti da se on želi totalno otuđiti od starog svijeta?

O. Da, šaljem poruku da se mora odvojiti od mjesta rođenja, on mora raskinuti sa prošlošću, i sa svijetom, da ga ne boli. Ako već nije našao zajedničku tačku, ideja je, ustvari, da i sin može uništiti porodicu. Tako da imamo potpuni krah porodice. Nije mogla nerotkinja, e sada može sin koji ne želi sačuvati prezime i produžiti lozu.

P. Nisam pronašla riječi koje direktno upućuju na mrak, tegobu, taj težak život, iako se to sve vrijeme osjeća u pjesmi. Osim motiva njive. Njiva je crna, kao crna zemlja, ona jeste ustvari crna zemlja, sva razorena, teška, jednolična. S druge strane, ona upućuje na poljoprivredu kojom se bave seljaci. Time nam se otkriva mjesto u kojem se radnja odvija. Mjesto dalje otkriva patrijarhat.

O. Jeste. Ali i orao njive – da se zna da se nisu bavili nekim intelektualnim poslovima. Ljudi na selu rijetko su se školovali. A kraj pjesme šalje poruku o obrazovanju. To je jedini način da se prosvijetli narod i izađe izvan svih ograničenja.

P. Iako sin prekida porodičnu tradiciju, ne mogu reći da kraj donosi potpuni optimizam, jer je izgubljena ljubav, prekinuta porodična loza, skoro pokidani kontakti, nezadovoljstvo i nesreća.

O. Kraj donosi pobjedu s jedne strane, ali samo jednog pojedinca, i dalje ostali ostaju na istom. Zato spominjem nauku. Podsjećam na važnost. Možda je glavna ideja da se nečitanje kosi sa riječima svete knjige vjere koja živi patrijarhalno. U Kur’anu se kaže: Čitaj, u ime Gospodara, a ljudi od tradicije prave priču, od rekla-kazala, ne od teksta svete knjige. Tema jeste univerzalna, ali govori o vremenu koje je neponovljivo. Nikad više se neće desiti da ljudi ostanu na završena samo četiri razreda škole.