Jedan od psihologa koji se posljednje dvije decenije posvećeno bavi pitanjem kako emotivne vještine uključiti u obrazovanje je Marc Brackett, direktor Centra za emotivnu inteligenciju pri Yaleu. Radio je sa saradnicima i saradnicama na razvijanju koncepta emotivnih vještina koji je moguće integrirati u obrazovne sisteme diljem svijeta, a koji će ponuditi jasno izdvojene i opisane vještine te konkretne alate za njihovo svakodnevno prakticiranje. To je ujedno jedan od ključnih razloga zbog kojeg, pored niza drugih koncepata, koristim u svome radu upravo ovaj. Brackett jasno izdvaja pet vještina emotivne pismenosti, što jednostavnije ih objašnjava, nudi konkretne načine njihovog svakodnevnog prakticiranja te sve to povezuje i s obrazovanjem.
Kako nastava književnosti nije jedino mjesto u školi gdje se mogu i trebaju razvijati vještine emotivne pismenosti, u svom blogu predstavit ću detaljnije koncept vještina ovog autora kako bih i nastavnike i nastavnice drugih školskih predmeta potaknuo da temu emotivne pismenosti uključe u sadržaj građe koju predaju u školi. S druge strane, kako sam u prvom blogu različitim književnim primjerima nastojao predstaviti književnost kao uopće moguć i adekvatan materijal za ovu temu, u drugom blogu predstavit ću i kako svih pet vještina emotivne pismenosti može biti razmatrano na primjeru jednog teksta. Vjerujem da je takav integralan pristup emotivnoj pismenosti u polju književnosti adekvatniji od bavljenja samo pojedinačnim vještinama na pojedinačnim primjerima književnih djela.
Brackett na emocije gleda kao na vrstu informacija koje je potrebno adekvatno prepoznati, razumjeti, imenovati, izraziti i regulirati s ciljem jasnijeg razumijevanja smisla poruka koje nam prenose i organiziranjem boljeg svakodnevnog života.
Književni primjer koji koristim u ovom blogu je priča Selidba Zorana M. Jovanovića, objavljena u lektirnoj zbirci za osmi razred osnovne škole u Kantonu Sarajevo Bulke pored pruge. Tematizira osjećaj tuge dječaka zbog selidbe i gubitka poznatog doma te kako se, zapravo, nosi s ovom promjenom u svom životu.
Prva vještina emotivne pismenosti prema Brackettovom konceptu je prepoznavanje emocija. U svakodnevnom životu vlastite emocije prepoznajemo tako što sami sebi postavljamo pitanje Kako se trenutno osjećam? Pošto odgovor nije uvijek jednostavan, Brackett predlaže da pažnju posvetimo opažanju tijela te da se koristimo njegovom alatkom Mjerač raspoloženja, prema kojoj su sve emocije koje možemo osjetiti podijeljene u četiri kvadranta s dvije ose – ugoda i energija. U ovom prvom koraku ne moramo odmah znati koju tačno emociju osjećamo, nego možemo samo procijeniti stepen (ne)ugode i energije kojom nas pokreću ili ne na skali od jedan do pet, te smjestiti osjećaj u jedan od četiri kvadranta. U crvenom se nalaze emocije visoke neugode, ali i visoke energije – emocije koje nas snažnije pokreću i aktiviraju. U plavom su emocije niske ugode, ali i niske energije – neugodne emocije koje nas ne pokreću koliko emocije iz crvenog kvadranta. U žutom su ugodne emocije visoke energije, a u zelenom ugodne emocije niske energije. Emocije drugih, također, najčešće prepoznajemo na osnovu njihovog tijela – položaja, izraza lica, ponašanja te raznih drugih znakova neverbalne tjelesne komunikacije. Zato je za Bracketta najvažnija alatka prepoznavanja emocija opažanje tijela.
Slika 1. Mjerač raspoloženja[1]
Kako književni likovi nisu pravi ljudi, nego umjetničke konstrukcije koje služe i tome da njima autor/autorica utječe na nas kao čitaoce i kako čitanjem pristajemo u toj igri između nas i teksta u likovima vidjeti ljude slične nama toliko da se često identificiramo s njima, postavlja se pitanje kako na primjeru književnosti vježbati vještinu prepoznavanja emocija. Pogotovo ako znamo da između svakodnevnih ljudskih emocija i onih u književnosti postoje značajne razlike, o čemu ću više pisati u narednim blogovima. Za početak, kada govorimo o vještini prepoznavanja emocija ne možemo se baviti iskustvenim aspektom tijela likova, nego samo vlastitim u ličnom iskustvu emocija. Ono na šta ipak možemo obratiti pažnju tokom čitanja i analiziranja književnosti s đacima u osnovnoj školi, kako sam objasnio i u prvom blogu, jesu opisi tjelesne manifestacije emocija povezani često sa, kakva je trenutno praksa čitanja književnosti u školi, fizičkim opisom lika; tačnije, bilo kojim tjelesnim aspektom lika reprezentiranim u književnom djelu: izgledom, kretanjem, mislima, ponašanjem, govorom. Dakle, ako želimo na primjeru književnosti vježbati vještinu prepoznavanja emocija zasnovanu u realitetnom životu na opažanju tijela, u književnosti se možemo posvetiti analizi opisa tjelesne manifestacije emocija.
Književnost je za temu emotivne pismenosti zanimljiva metodička građa jer nam neće uvijek svaki tekst ponuditi mogućnost analize tjelesne manifestacije emocije. Kada nam sam književni tekst ne ostavlja prostora za to, onda osjećaj lika ili lirskog subjekta možemo smjestiti u jedan od četiri kvadranta Mjerača raspoloženja tako što u književnom tekstu analizom prepoznajemo gdje je pisac imenovao, direktno ili indirektno, osjećanje lika. Na taj način đaci mogu usvojiti važne početne informacije i o vlastitim emocijama. Nivo ugode i energije.
Selidba Zorana M. Jovanovića počinje očevim obraćanjem porodici za vrijeme zajedničkog ručka da se sele, da bi u nastavku priče Jovanović čitateljsku pažnju usmjerio na reakciju dječaka jasno imenujući osjećaj tuge i razlog zbog koje je dječak osjeća: U početku nisam mogao da shvatim šta to znači. Ali kad su otac i majka počeli da se dogovaraju o danu seobe i o novoj stanici gdje treba da se preselimo, najednom sam postao tužan. – Ja ne želim da odem odavde – rekao sam. – Ja sam se navikao na ovu stanicu. I neću nikuda da selim. – Tamo je još ljepše – rekao je moj otac – vidjećeš. – Ne – rekao sam – ovdje je najljepše. Nigdje ne može biti ljepše nego ovdje.[2] Kako vidimo, u ovom odlomku ne nailazimo na jasan opis tjelesne manifestacije emocije tuge, ali smo je već, za razliku od realitetnog života, mogli prepoznati i samim piščevim izborom riječi u tekstu: najednom sam postao tužan. Kada sam tekst ne otkriva opis tjelesne manifestacije određene emocije, pažnju možemo, kako smo već kazali, posvetiti prepoznavanju piščevog direktnog ili indirektnog imenovanja emocije. U navedenom primjeru nailazimo na direktno imenovanje emocije tuge predikatom postati tužan.
Međutim, u ovom tekstu na tjelesnu manifestaciju emocije tuge važnu za vježbanje prepoznavanja emocija i u svakodnevnom životu nailazimo u sljedećem odlomku: Uzalud su otac i majka pokušavali da me utješe pričajući mi kako je u svakoj maloj stanici lijepo, i kako selidbom ništa neću izgubiti. Imaću sve što sam ovdje imao. Čak su mi obećavali da ću imati još više. Kao da je to od njih ovisilo kakva će biti nova stanica i šta ću sve u njoj imati. Kao da su oni mogli da mi nadoknade ono što bi mi tamo nedostajalo. Dok su mi sve to pričali, ja sam silom jeo, a niz lice su mi se kotrljale suze.[3]
Suze, odnosno plač, u ovoj priči su jasni znaci tjelesne manifestacije tuge. Sam književni tekst dodatno proširuje repertoar prepoznavanja ove emocije, pa da je u ovoj priči riječ o tuzi tako saznajemo i na osnovu roditeljskog tješenja, dječakovog osjećaja gubitka, i ponovo roditeljskog obećanja nadoknade izgubljenog. Ovakav književni opis tuge blizak je i svakodnevnom ljudskom iskustvu, pa priču, što potvrđuju i citirani odlomci, možemo iskoristiti i za prikupljanje važnih informacija o općim karakteristikama i specifičnostima ovog osjećanja. To znači konkretno da ovi odlomci mogu biti iskorišteni i da se đacima na njihovom primjeru objasni kakvo je to osjećanje tuga. Da bi, međutim, nastavnik književnosti (ili bilo koji drugi koji se želi baviti ovom temom) to mogao kompetentno učiniti, treba se prvo i sam u tu metodu uputiti.
U svom praktičnom radu na pripremi za nastavu i radionice koristim knjigu Zorana Milivojevića Emocije – psihoterapija i razumijevanje,[4] značajnu upravo zbog drugog dijela naslova. U ovoj studiji Milivojević objašnjava da tugu osjećamo zbog različitih nepovratnih gubitaka te da bi jedna od osnovnih funkcija ovog osjećanja bila i ta da se adaptiramo na promjene nastale pod tim okolnostima, da se odvežemo od objekta gubitka sa kojim smo bili snažno povezani, kako bismo se mogli ponovo povezivati s drugima. Spisak nepovratnih ljudskih gubitaka je dug, a jedan od najkarakterističnijih je svakako smrt i gubitak voljene osobe, što ovaj tekst ne tematizira, nego gubitak doma i poznatog okruženja, što je, također, razumljiv razlog i uzrok tuge. Sada nam sam književni tekst ostavlja prostora da đacima na primjeru jednog konkretnog iskustva fiktivnog lika objasnimo definiciju i funkciju ovog osjećanja te da za prvu vještinu prepoznavanja emocija na osnovu posmatranja tijela u odlomku prepoznamo suze, odnosno plač – karakterističnu tjelesnu figuru koju možemo i u realitetnom životu povezati sa tugom.
U navedenom odlomku pored plača pojavljuje se i jedenje na silu, te prije toga dječakovo jasno suprotstavljanje roditeljskoj odluci. Ne želi da ide, objašnjava da se navikao na ovu stanicu gdje žive, te odbija da povjeruje da mu roditelji mogu nadoknaditi ono što će mu tamo na novom mjestu nedostajati. Dječakova prva reakcija je ljutnja, pa zbog nje nevoljko i jede, i na taj način protestuje. Potom ljutnja plačem prelazi u tugu.
Vidimo da je za sticanje vještina emotivne pismenosti potrebno osnovno znanje o emocijama u psihologiji i književnosti, i to će biti tema svakog od narednih blogova. Tražit ćemo i nalaziti početne pretpostavke za svaku pojedinačnu vještinu emotivne pismenosti, vježbajući da ih prepoznamo u književnosti. Istovremeno ćemo upoznavati spektar emotivnog ljudskog iskustva čije specifične reprezentacije nalazimo i u književnosti.
Druga je vještina razumijevanja emocija koju u svakodnevnom životu prakticiramo tako što sami sebe pitamo: Šta se desilo, koji događaj je mogao izazvati ovo osjećanje u meni? Brackettova alatka za ovu vještinu je povezivanje emocija i događaja. Na primjeru književnosti ovu vještinu vježbamo tako što tokom interpretacije s đacima razgovaramo o tome zašto lik ili lirski subjekt osjeća to što osjeća, šta se desilo, koji događaj je izazvao to osjećanje, pa se tako, zapravo, pažljivim čitanjem bavimo analizom događaja u književnim djelima povezanim s emocijama. U priči Zorana M. Jovanovića događaj koji izaziva osjećaj tuge u liku dječaka je selidba, čega i sam postaje svjestan s vremenom: U početku nisam mogao da shvatim šta to znači. Ali kad su otac i majka počeli da se dogovaraju o danu seobe i o novoj stanici gdje treba da se preselimo, najednom sam postao tužan.[5] Za razumijevanje dječakove tuge u priči, ali i u svakodnevnom životu važno je, dakle, povezati osjećaj i događaj koji ga je izazvao pa zaključiti da dječak reagira tugom zbog selidbe, odnosno gubitka poznatog doma i prostora. Reagira prvo i ljutnjom jer roditelji donose odluke u njegovo ime a da ga ništa za to ne pitaju. Zanimljivo je i kako đaci emotivno reagiraju na ovaj tekst i dječakovo osjećanje tuge u priči. Njihovim emocijama bavili smo se na poseban način – tako što su, nakon čitanja i analiziranja književnih tekstova na primjeru kojih su se upoznali sa pojedinačnim emocijama i vještinama emotivne pismenosti, pisali svako za sebe svoj Dnevnik osjećaja.
Ipak, postoje i čitateljske emocije koje se pobuđuju tokom čitanja i na koje treba obratiti pažnju prilikom interpretacije. Na primjeru ovog konkretnog teksta đaci različitog uzrasta prepoznaju različite vrste identifikacije sa likom. Recimo, u sedmom razredu prilikom razgovora o njihovim čitateljskim emocijama koje je tekst pobudio đaci su govorili o iskustvu odlaska velikog broja vršnjaka iz razreda i države, pa je to bila selidba koja izaziva osjećaj tuge u njihovom ličnom iskustvu koje su mogli povezati sa iskustvom lika u priči. Đaci u petom razredu su osjećali tugu zbog selidbe u više razrede predmetne nastave i zbog rastanka od učiteljice i vršnjaka sa kojima su proveli pet godina. U devetom razredu osjećaj tuge je izazvala selidba u srednju školu i oproštaj sa osnovnom. Svaki uzrast je prepoznao ono što je trenutno aktuelno u njihovom životu, ali tokom same analize uspjeli su da se identificiraju s osjećajem tuge dječaka u priči, što je za nas bila potvrda da smo odabrali adekvatan tekst za temu emotivne pismenosti jer su đaci uspijevali u emotivnom iskustvu lika iz priče prepoznati i vlastito. Ne doslovan razlog i povod, ali sam osjećaj tuge zbog gubitka im je bio blisko osjećanje.
Treća vještina je imenovanje emocija. Odgovaramo sebi na pitanje: Kako se tačno zove to osjećanje koje osjećam? Brackett ovdje predlaže povezivanje emocija sa jezikom, emotivnim rječnikom i vokabularom važnim za učenje nijansiranih razlika u imenovanju emocija. U kontekstu književnosti, kao i u stvarnom životu, bavimo se verbalnom komunikacijom. Analiziramo u tekstovima imenuje li pisac direktno emocije koje opisuje, ili će nam naziv emocije dati interpretacija. Ako se vratimo na Brackettovu tabelu, u ovom trećem koraku, nakon početnog smještanja osjećaja u jedan od kvadranata Mjerača raspoloženja, sada bismo na osnovu konteksta i opisa trebali jasno izdvojiti i imenovati emociju koju osjećamo. Ovaj korak ponajviše povezuje temu emotivne pismenosti sa nastavom književnosti shvaćene kao umjetnost u jeziku.
Priču Selidba s đacima u osnovnoj školi možemo analizirati i s ciljem učenja o emociji tuge, jer je i sam tekst tematizira kao glavno osjećanje lika i važnu temu uopće. Priča je podesna za sticanje vještina emotivne pismenosti jer konkretnu emociju pisac na više mjesta direktno imenuje. Književna građa poput ove omogućava brže i lakše imenovanje emocija nego događaji u stvarnom životu, gdje često nismo sigurni kod tačnog i preciznog imenovanja određenog osjećanja. Cijelo popodne nisam htio da dođem kući. Kao i uvijek kada sam tužan, ležao sam u travi pored pruge. Bilo je to moje skrovište, gdje me niko nije mogao pronaći. Zato sam se uvijek tu u travi osjećao siguran. Ležao sam i razmišljao šta me sve veže za ovu stanicu. Ne. Niko me neće ubijediti da mi negdje može biti ljepše.[6]
Četvrta vještina je izražavanje emocija. U svakodnevnom životu je vježbamo postavljanjem sebi pitanja: Mogu li sebi i drugima izraziti to prethodno imenovano osjećanje? pa se bavimo, kako Brackett predlaže, analizom vlastitog okruženja kao (ne)poželjnog za izražavanje emocija. Ovaj proučavalac emotivne pismenosti ističe da nismo uvijek u prilici da izrazimo kako se osjećamo, niti da to uvijek trebamo raditi po svaku cijenu, pogotovo ako nam izražavanje emocija u određenim kontekstima može donijeti više štete nego koristi. Otuda je za prakticiranje ove vještine važno razumijevanje okruženja u kojem se nalazimo, odnosa s drugima, konteksta. Suština ove vještine bi trebala da bude građenje sigurne mreže ljudi kojima možemo bez straha od osude izraziti kako se osjećamo. U nastavi književnosti ovom vještinom se bavimo kada analiziramo odnose među likovima, pa s đacima razgovaramo o tome da li određeni lik (mnogo češće nego lirski subjekt, jer proza opet ostavlja više informacija na naš cilj nego poezija) može s drugima podijeliti kako se osjeća, ima li uopće ikoga u svom okruženju s kim bi mogao iskreno i otvoreno podijeliti kako se osjeća.
Dječak u priči Selidba dijeli s drugim likom skretničarem vlastiti osjećaj tuge. Kada ustane iz trave, sigurnog skrovišta pored pruge, gdje se osamljuje i tuguje, dječak sreće skretničara. Prvo šuteći šetaju zajedno, a onda dječak kaže da se sele. Skretničar mu na to kaže da je takva priroda posla njegovog oca: Taman navikneš na jednu stanicu, upoznaš se sa ljudima, a već treba da ideš u drugo mjesto. Nikada nisi stalno vezan za jednu stanicu. Uvijek te očekuje nova. Kao da se život sastoji od toga da promijeniš sve stanice koje su poredane uz prugu.[7] Na ovaj način lik skretničara kaže i jednu od najvažnijih poruka ovog djela, da se ljudski život sastoji od stalne promjene i prilagodbe. Promjene koje nose sa sobom i tugu zbog gubitka su neminovne. Otuda je važno da naučimo kako se adekvatno nositi sa njima, a književnost može u tome da nam pomogne kada i sama tematizira emotivno iskustvo likova koje djeca mogu prepoznati kao vlastito.
Dječak, nakon što podijeli sa skretničarem osjećaj tuge zbog selidbe, od njega dobije adekvatnu podršku i utjehu, pa tako ovaj tekst ilustrira važnost dijeljenja emocija, posebno tuge, jer jedna od konkretnih funkcija njenog izražavanja jeste traganje za podrškom i utjehom, koju nam drugi ljudi ne mogu pružiti ako ne znaju kroz šta prolazimo, a ne mogu znati ako svoje emocije ne izrazimo. Na kraju skretničar prilikom polaska poklanja dječaku cvijeće kao jasan znak podrške, uz objašnjenje da su sve stanice lijepe, odnosno da svako novo iskustvo, koliko god možda u početku bilo zastrašujuće jer je nepoznato, donosi nešto dobro za nas.
Peta vještina je reguliranje emocija. Dolazi s razlogom na kraju, kao jedna od najizazovnijih. Kada smo prepoznali, razumjeli, imenovali i izrazili emociju, ostaje najvažnija komponenta povezana s našim ponašanjem. Otuda je Brackett povezuje s pitanjem Kako se nosim sa određenom emocijom i šta radim pod njenim utjecajem?, te u ovom petom koraku kao konkretnu alatku nudi povezivanje emocija i njome pobuđenog ponašanja. Uspijevam li adekvatno ili ne, zdravo i konstruktivno ili suprotno tome, upravljati ponašanjem, ili emocije upravljaju njime bez ikakvog mog svjesnog učešća, dovodeći me i do socijalno neprihvatljivog ponašanja? Ljutnja, mržnja, zavist i ljubomora mogu dovesti do vrlo agresivnih i destruktivnih postupaka. Vještina reguliranja ili upravljanja emocijama nije povezana, kako se često laički može pomisliti, sa susprezanjem, potiskivanjem ili ignoriranjem emocija. Povezana je s kontrolom ponašanja. Važno je da prođemo određeno emotivno iskustvo, ali da kontrolišemo svoje postupke, da ne uradimo nešto loše sebi ili drugima zbog čega možemo kasnije mnogo više da se kajemo i žalimo.
Neke od osnovnih strategija reguliranja emocija koje Brackett nudi u svojoj knjizi Pravo na osjećaje, odakle sam i preuzeo ovaj koncept, vrlo su jednostavne, poput: disanja, preusmjeravanja pažnje, kognitivnog preformuliranja, brojanja do deset, zaustavljanja i povlačenja na nekoliko sekundi ili minuta dok se ne umirimo i onda tek nastavak razgovora, zamišljanje najbolje verzije sebe u trenutku vrlo intenzivnih emocija kako ne bi drugog ili sebe povrijedili, fizička aktivnost, umivanje, slušanje muzike. Postoje i manje zdravi načini reguliranja emocija. Neki od najčešćih su korištenje alkohola, psihoaktivnih supstanci, pretjerana i nekontrolirana kupovina, prejedanje hranom.
Jasno je da ove strategije reguliranja emocija nije moguće doslovno prevesti u književnosti, kao što je očito i da književnost sama po sebi ne može regulirati naše emocije. Zanimljivo bi bilo provjeriti koliko, recimo, sam čin čitanja ili pisanja može biti umirujući glede određenih emocija, ali ova vještina se može prakticirati i na primjeru književnosti, kada govorimo o emotivno motiviranim postupcima likova. Đaci imaju mogućnost da tokom analize književnog djela, baveći se motivacijom, povežu konkretno ponašanje s konkretnom emocijom, te da kritički sagledaju posljedice tog ponašanja. Je li lik mogao drugačije postupiti i šta bi time dobio. Dajući savjete liku i međusobno diskutirajući na času đaci od nastavnika (ali i nastavnici od đaka!) uče i proširuju repertoar adekvatnih strategija reguliranja vlastitih emocija. I ovdje se proza u početnom razmišljanju nameće kao za temu emotivne pismenosti sadržajniji materijal.
U priči Selidba lik dječaka se s osjećajem tuge nosi slično stvarnim ljudima, u stvarnom životu; ljutnjom na roditelje i protestom protiv selidbe, povlačenjem i osamljivanjem na sigurno mjesto i skrovište, maštom i posmatranjem igre oblaka dok leži u travi pored pruge, razmišljanjem, odnosno mentaliziranjem, plačem, razgovorom sa skretničarem, te u konačnici prihvatanjem. Razumijevanjem da njegovi roditelji nisu organizirali selidbu tek tako, bez pitanja, nego jer je takva priroda očevog posla – dječak gubi razloge za ljutnju.
Kako može izgledati jedan čas književnosti koji ima za cilj učenje o emocijama i vještinama emotivne pismenosti? Tako što nakon čitanja priče, provjere nepoznatih riječi te prepričavanja fabule interpretaciju usmjeravamo ka analizi emocije u priči, kako je i objašnjeno.
Razgovor o priči započinjemo navođenjem događaja, a potom dječakovom reakcijom. Koju emociju osjeća, kakvo je to osjećanje (tuga) i kako ga prepoznajemo i u realitetnom životu? Šta dječak radi kada je tužan, kako se nosi sa tim osjećanjem? S kim razgovara, šta mu kaže skretničar? Da li mu to pomaže? Da li mu nešto i pokloni? Šta taj buket cvijeća zapravo predstavlja? Šta se dešava s dječakovim osjećajima dok putuju? Kako doživljava sebe i prirodu naokolo te kako se osjeća na kraju priče? Da li je prihvatio prvo tugu, pa onda i novonastalu promjenu?
Tokom interpretacije đacima ćemo na primjeru ovog teksta objasniti i kakvo je to osjećanje tuga, kada i zbog čega je osjećamo, koja je funkcija ovog osjećanja u našem životu, kako se tuga fizički manifestira i prepoznaje, šta je utjeha i kako je pružiti, da li je uredu plakati kada si tužan/tužna, zbog čega je plač važan. Govorit ćemo o promjenama kao neminovnostima u životu koje donose tugu, ali i novo iskustvo. U zaključku časa, posljednjih desetak minuta možemo se pozabaviti vještinama emotivne pismenosti na primjeru ove priče tako što ćemo svih pet vještina povezati s pet konkretnih interpretacijskih pitanja.
Prepoznavanje emocija – Kako se dječak u priči osjeća? Tužno. Na osnovu kojih tačno dijelova teksta prepoznajemo ovo osjećanje? Na osnovu vrlo jasnog imenovanja ovog osjećanja samog pisca u djelu, ali i na osnovu suza, povlačenja, osamljivanja kao vrlo jasnih poveznica tuge s tijelom lika. Smještamo dječakov osjećaj tuge u plavi kvadrant na Mjeraču raspoloženja te učimo da je tuga neugodno osjećanje koje nas, za razliku od emocija iz crvenog kvadranta, recimo ljutnje ili straha, pokreće manjom energijom. To isto vidimo u priči. Dječak se povlači u sigurno skrovište, travu pored pruge, gdje promišlja o svojim emocijama. To su također načini prepoznavanja tuge u realitetnom životu: osamljivanje i povlačenje od drugih te plač, kao možda najjasniji tjelesni znak.
Razumijevanje emocije – Zbog čega dječak u priči osjeća tugu? Šta se desilo? Koji događaj u priči je izazvao ovo osjećanje u njemu? Selidba. Povezujemo tokom razgovora o priči emociju koju lik osjeća sa događajem koji je izazvao to osjećanje.
Imenovanje emocije – Kako imenujemo to osjećanje? Tuga. Razgovaramo o tome da li je pisac u tekstu jasno i direktno imenovao ovo osjećanje te zajedno pronalazimo još jednom nekoliko odlomaka u kojima je pisac direktno imenovao ovo osjećanje, što ne mora uvijek u svakoj priči biti slučaj, jer emocije mogu biti i indirektno imenovane, kao što je u ovoj priči, recimo, ljutnja koju smo prepoznali na osnovu nevoljnog, na silu jedenja, suprotstavljanja roditeljskoj odluci, odbijanja da se seli, negodovanja i pobune. Moj način je da se ipak na primjeru jednog teksta fokusiram na jednu dominantu emociju bez obzira na to što se pojavljuju i druge.
Izražavanje emocija – Da li lik u priči dijeli s nekim drugim likom kako se osjeća? Šta kaže roditeljima, a šta skretničaru? Postoji li neka razlika u izražavanju tuge ljutnjom, buntom i protestom i iskrenim, autentičnom odgovorom skretničaru da je tužan što napuštaju stanicu? Kako uopće izraziti nekome kako se osjećamo? Može li nas nekad u stvarnom životu biti strah ili stid da to uradimo? Da li dječaku u priči pomogne kada kaže skretničaru kako se osjeća? Ublaži li to njegovu tugu? Da li je zato važno izražavanje tuge i emocija drugima? Podsjećamo đake da je jedna od funkcija izražavanja tuge traženje podrške i pomoći. Drugi ljudi ne znaju kako se osjećamo dok im ne kažemo. Mogu samo da pretpostavljaju, i to često pogrešno. Zato je važno podijeliti osobi od povjerenja kada smo tužni. Govorit ćemo o tome ko su njihove osobe od povjerenja... U petom razredu su to još uvijek roditelji, a u sedmom i devetom vršnjaci, što je u skladu s prirodnim dječijim razvojem. U ranijem uzrastu djeca podršku vide u roditeljima, da bi u periodu puberteta vršnjaci postali mnogo važniji na putu individualizacije i odvajanja od roditelja s ciljem izgradnje ličnog identiteta.
Reguliranje emocije – Kako se dječak nosi s tugom u priči? Šta radi kada je tužan? Kakvi su njegovi postupci? Ističemo đacima da vještinu reguliranja emocija na primjeru književnosti vježbamo povezivanjem sa postupcima likova u priči nastalim pod utjecajem određene emocije. Analiziramo na konkretnim odlomcima iz teksta sljedeće ponašanje dječaka: (1) buni se, kaže roditeljima da on neće ići (ljuti se, zapravo); (2) osamljuje se i povlači u sigurno skrovište; (3) razmišlja i mašta; (4) plače; (5) razgovara s skretničarem; (6) mašta u vagonu i prihvata selidbu; (7) na kraju priče osjeća se prijatno jer je prihvatio neminovnost selidbe te se otvorio za nove mogućnosti i život koji slijedi nakon promjene.
Koju važnu poruku u vezi s tugom nam šalje ova priča? Ovo je posebno važan aspekt prakticiranja vještina emotivne pismenosti u polju književnosti zato što jedan tekst koji tematizira određenu emociju neće nikada pokriti sve njene aspekte. Književnost, kako Patrick Colm Hogan ističe u svojoj značajnoj studiji o emocijama u književnosti, predstavlja uvijek iskustveni aspekt emocije, šta znači određeni osjećaj za specifičnog lika u djelu u specifičnim okolnostima, pa otuda vidi književnost kao vrijedan i zanimljiv materijal za bolje razumijevanje emocija i u svakodnevnom životu. U ovom dijelu naše analize s ciljem razvijanja vještina emotivne pismenosti sada osjećanje koje je književni tekst tematizirao povezujemo sa idejom/porukom djela. Gubici i promjene u životu su neminovne te, iako neprijatno, tuga je i korisno osjećanje, jer nam služi da se oprostimo, odvojimo od jedne stanice u životu kako bismo se povezali s novom koja nas čeka i nastavili dalje. Otuda se vraćamo ponovo na jednu od ključnih rečenicu iz teksta: Kao da se život sastoji od toga da promijeniš sve stanice uz prugu.
Ovako predstavljen koncept Marca Bracketta, koji za svaku pojedinačnu vještinu izdvaja po jednu vrlo jasnu smjernicu njenog svakodnevnog prakticiranja – prepoznavanje (tijelo); razumijevanje (događaj); imenovanje (jezik); izražavanje (odnosi); reguliranje (ponašanje) – predstavlja i moje lično povezivanje ovog psihološkog koncepta s pet konkretnih interpretativnih koraka prilikom čitanja i analiziranja književnosti, gdje za svaku pojedinačnu vještinu obraćam pažnju na Brackettove pojedinačne smjernice i kako ih je, zapravo, moguće što karakterističnije prepoznati, uklopiti i vježbati na odabranim književnim primjerima prilikom čitanja i analiziranja književnosti s đacima u osnovnoj školi.
Ostaje još niz nerazjašnjenih stvari na koje ću odgovarati u narednim blogovima. Kako pronaći i odabrati adekvatan književni materijal za ovu temu, kako uopće pristupiti i analizirati emocije koje se pojavljuju u književnim djelima s ciljem razvijanja praktičnih vještina emotivne pismenosti koje su đacima potrebne ne samo u književnosti, nego i u životu, te kako u konačnici iskoristiti potencijal fikcije za trening emotivnih vještina ne svodeći književnost na priručnik psihologije, nego poštujući osobenosti i zakonitosti književnosti kao zasebne ljudske kreativne i naučne djelatnosti, koja će u ovakvom interdisciplinarnom pristupu imati dosta veze s psihologijom, ali koja se ne može svesti samo na nju?
Vjerujem da nastavnike drugih školskih predmeta očekuje isti zadatak. Zbog toga sam u ovom blogu predstavio detaljnije Brackettov koncept emotivnih vještina, a nastavnicima i nastavnicama književnosti objasnio kako na primjeru jednog književnog djela tokom interpretacije mogu usmjeriti razgovor u pravcu razvijanja vještina emotivne pismenosti i učenja o emocijama.
[1] Slika je preuzeta sa stranice: https://www.avimegiddo.com/2023/07/13/mood-meter-google-sheets-app/. Moj prijevod sa engleskog na BHS jezik je provjerila i profesorica engleskog jezika Ema Čustović. Tom prilikom smo se zbog razlika u engleskom i BHS jeziku odlučili za najbliža značenja pojedinih riječi za emocije jer nismo uvijek mogli pronaći adekvatan prijevod za svaku emociju. Recimo, englesku riječ hopeful za koju ne postoji doslovan i direktan prijevod na BHS jezik preveli smo s pun nade. Tamo gdje su navedene iste riječi u BHS prijevodu riječ je o različitom stepenu intenziteta iste emocije. Recimo, značenje obje engleske riječi content i satisfied preveli smo sa zadovoljno, pa je ista riječ u retku iznad i jači intenzitet ove emocije. Dizajn je uradila grafička dizajnerica Nađa Sinić.
[2] Selidba, Zoran M. Jovanović, u: Bulke pored pruge, Bosanska riječ, Tuzla, 1998, str. 42.
[3] Selidba, Zoran M. Jovanović, u: Bulke pored pruge, Bosanska riječ, Tuzla, 1998, str. 43.
[4] Emocije – psihoterapija i razumijevanje, Zoran Milivojević, Psihopolis, Novi Sad, 2003.
[5] Selidba, Zoran M. Jovanović, u: Bulke pored pruge, Bosanska riječ, Tuzla, 1998, str. 42.
[6] Selidba, Zoran M. Jovanović, u: Bulke pored pruge, Bosanska riječ, Tuzla, 1998, str. 43.
[7] Selidba, Zoran M. Jovanović, u: Bulke pored pruge, Bosanska riječ, Tuzla, 1998, str. 44.