Adam Semijalac je muzičar iz Zagreba koji je blues publici u Hrvatskoj i regiji poznat već dugo pod umjetničkim imenom Bebe na Vole. Intrigantan pseudonim za koji se lako pomisli da govori o nečemu na nekom stranom jeziku, a ustvari znači doslovno to što piše. U jednom intervjuu o svom pseudonimu je rekao: „Bebee Na Volee, ovi zadnji e-ovi su dugački. Bar si ja to tako tumačim. Pjesme su moja djeca i ja ih šutiram u svijet. Ukratko.“[1] Dakle, radi se o pjesmama bebama koje potom volejom šutira u svijet.

 

Bapske priče

Sa svojim autorskim blues albumima i nastupima stekao je ugled vrsnog gitariste i izvođača izuzetnih glasovnih mogućnosti. Godine 2015. objavivši singl „Baba Ljuba blues“ dospio je do masovne publike, prije svega zahvaljujući činjenici da je to bila njegova prva blues pjesma na našem jeziku. Evo teksta:

 

Jadna sama sidim ka i slika blidim
Osamdeset deveta pored moga kreveta
Ostala sam ka i tuga bez sinova i bez druga
E da sam znala vakog zla, umrla bih ja
Ode zemlja u led'nu svak ti šuti istinu
Moj je život ka i kazna, kuća ka i duša prazna
Neće amo vrag da svrati da mi piva da dan skrati
Šta je život nego tuga, sat u sat muka duga
Bolje b' bilo umriti, nego vako siditi
Kad se sitin, kad se sitin, plačen da ne mislin
Jadna sama sidim ka i slika blidim

 

Svaki stih ponavlja se dva puta. Baba Ljuba je stvaran lik iz Posedarja i sestra je autorove babe. Sam autor kaže da tu pjesmu nije posebno ozbiljno shvatao i nastala je instinktivno. Publika je bila oduševljena njom. Međutim, teško je reći da je i publika ozbiljno shvatila ono o čemu pjesma govori. Ona je, sudeći po komentarima publike, doživljena kao zanimljiva dosjetka koja je dobro došla i kao podsjetnik na iskustva sa starijim osobama koja svi imamo. Nema vjerovatno nikog ko nije svjedočio sličnim žalopojkama, karakterističnim za stare ljude, o njihovom osjećaju samoće, napuštenosti, o bolestima, itd. Teško da je bilo puno onih koji su zastali i razmišljali o životu starih, o činjenici da su i njihovi problemi itekako vrijedni opjevavanja (što je kod nas, kad je riječ o kolokvijalno nazvanoj zabavnoj muzici, prava rijetkost), o jeziku starih, njegovim stilskim osobenostima, o dubini misli koje sumiraju njihovo cjelokupno životno iskustvo.

Taj, neozbiljan pristup citiranoj pjesmi uslovljen je moguće i dijelom jer se radi o bluesu. Malo je muzičkih žanrova koji su došli iz nekih drugih podneblja a da su kod nas našli svoj autentični izričaj. Recimo, možemo reći „rock“, a da prva asocijacija čovjeku s prostora bivše Jugoslavije u jednakoj mjeri asocijacija budu i Bijelo dugme i Rolling Stonesi. Možemo reći „šansona“, a da pod tim pojmom podrazumijevamo i Arsena Dedića koliko i Gilberta Becauda. Međutim, nikad niko na spomen riječi „blues“ neće pomisliti na Adama Semijalca ili bilo kojeg domaćeg blues autora prije nego na BB Kinga, baš kao što ni riječ „country“ nije prva asocijacija za zagrebački bend Plava trava zaborava, nego na Willija Nelsona ili neku drugu, prije svega američku country zvijezdu.

Razlog za to je što nijedna ta vrsta muzike nije omasovljena na našem prostoru i što su nerijetko pjesme otpjevane na našem jeziku, a u nekom od neuobičajenih žanrova za naše podneblje, bile anegdotalnog karaktera, pa ih je domaća publika više posmatrala kao dobar geg nego kao dobru pjesmu. Moguće da je to jedan od razloga što je Semijalac svoj blues, do pojave „Baba Ljube“, pjevao na engleskom, da bi ga se ozbiljnije shvatilo.

No, „Baba Ljuba“ će mu, kako navodi u citiranom intervjuu, donijeti poznanstvo s etnomuzikologinjom Jelkom Vukobratović. Razgovor s njom pobudio mu je želju da i sam istražuje folklor. Napravio je etnomuzikološko istraživanje koje je nazvao po stihu iz pjesme „Baba Ljuba blues“: „Ode zemlja u led'nu, svak ti šuti istinu.“

„Ode zemlja u led'nu“ znači da je zemlja zarasla u travu, da je niko ne obrađuje. Razloga za to može biti mnogo, ali najčešći je rat, pa su svi zemljoradnici otišli u vojsku, ili se radi o neisplativosti zemljoradnje, pa su se sa sela ljudi odselili u gradove da rade u fabrikama, ili je zavladala epidemija neke bolesti koja je desetkovala seosko stanovništvo. No, šta je god u pitanju, niko iz nekog razloga o tome ne želi da govori bez obzira na posljedice nestanka sela – „svak ti šuti istinu“. Nekad i zato što se boji, jer ukazivanje na problem može biti shvaćeno kao pobuna ako, naprimjer, govori protiv mobilizacije, jer ako svi odu u vojsku, ko će obrađivati zemlju.

Takvi su iskazi najčešće situacijski, kontekstualni, i teško je shvatiti na šta se tačno odnose bez poznavanja situacije u kojoj su nastali. Proizvod su svijesti formirane na životnom iskustvu, ne na obrazovanju. Najčešće tu nema dodatne poetizacije iskaza, jer takvi su iskazi često nastali u hipu i nisu izgovoreni da bi funkcionisali kao književnost, a ritam i rima, koji jesu obilježja poezije, u ovim iskazima služe prije svega kao mnemotehnička sredstva, da bi se onom koji sluša olakšalo pamćenje te misli kao svojevrsne životne mudrosti. Među takvim „mudracima“ i njihovim slušaocima često je vladala nepismenost pa su se oslanjali na pamćenje koje je trebalo olakšati upotrebom ritma i rime.

 

Oj, oj, oj

Adam Semijalac ušao je u istraživanje onih muzičko-tekstualnih formi u kojima su takvi iskazi dominantni. Radi se o različitim arhaičnim žanrovima, danas na rubu nestanka, za koje je karakteristično grleno pjevanje, takozvano ojkanje ili ganganje. Takve pjesme su bugarštice, naricaljke i razni drugi napjevi karakteristični za ruralne dinarske krajeve. Rezultat tog istraživanja bio je album „Tanac za crnega vraga“, objavljen 2020. godine, u kojem je Semijalac autor većeg dijela pjesama baziranih na folklornom naslijeđu koje bi se, da nemaju potpisanog autora, mogle shvatiti kao narodne. To govori o snazi njegovog uživljavanja u napjeve koje je istraživao. Na albumu su i dvije pjesme koje zaista jesu narodne.

Lirski subjekt svake pjesme je nevoljnik koji se zapita o smislu i svrsi života. U samom naslovu albuma sumirano je njihovo iskustvo i dat odgovor na to šta je život: ples za crnog vraga; igra po pravilima koje nameće zlo.

Prva pjesma, „Kad te gledan“, govori o vojniku koji razmišlja o svojoj ljubavi kroz prizmu novog, ratnog iskustva.

 

Kad te gledan duša mi se steže 
Aj kad te gledan duša mi se steže,
Pa se pitan što me za te veže.

Plače mi se kad na te pomislin,
Jecan, ljube, svojin tilon cilin.

Otkako san otiša u vojsku,
Na te mislin i dušmana koljen.

Aj Satana došla je na vrata,
pet minuta do posljednjeg sata.

Pomagajte, braćo i sestre, 
kad je došo niko se više nije vraćo.

Aj ne moli, aj ne moli... 
U mene je duša ka i guja kriva,
Budi sretna da s ostala živa.

 

U pjesmi se jedva da razaznati narativni okvir i nit priče koju lirski subjekt želi ispričati. Razlog tome je njegovo emotivno stanje. Iz teksta je jasno da je u ratu i da kroz sjećanje govori o svojoj ljubavi. Osjeti se i iz samog teksta, a pogotovo iz pjevanja, da je duboko potresen. Rat je ono što ga je iz korijena promijenilo. Svijest o toj promjeni ima, ali je ne može do kraja jasno artikulisati. Pita se šta ga veže za ženu kojoj se obraća. Može li on više ikad biti plemenit i može li mu više ikad išta što je lijepo biti smisleno i normalno ili je dobrota u njemu ubijena? Uzrok toj dilemi nalazi se u stihu: „Na te mislin i dušmana koljen“. Dakle, u nenormalnoj je situaciji, u kojoj kolje čovjeka, radi vjerovatno najgnusniju stvar koju ljudi jedni drugima mogu raditi, dok istovremeno u njemu još ima ljubavi, najplemenitijeg osjećanja koje čovjek može imati. Klanje potiskuje ljubav, transformira se ličnost, dešava se preobrazba iz čovjeka u zvijer. Otud i njegov plač („jecan, ljube, svojin tilon cilin“), koliko se god može čitati kao plač za ženom, toliko se može čitati i kao plač za negdašnjim sobom.

U posljednjim stihovima kao da je došao do samospoznaje. On konstatuje, kategorički: „U mene je duša ka i guja kriva“. Hoće reći da u njemu nije bilo potencijala za velika zla, on ih ne bi ni činio. Kad svojoj dragoj kaže: „Budi sretna da s ostala živa“, on mogućnost da ubija seli i u prošlost, kad to nije radio, jer zlo je čučalo u njemu. Faktički, mogao je ubiti i ženu koju je volio. Rat je bio tek podstrek za aktiviranje tog zla, ali ne i njegov tvorac.

Druga pjesma je „Oj, Gorane, sine“. To je naricaljka žene nad sinom kojeg nema. Ne spominje se u pjesmi da je mrtav, ali se to može pretpostaviti, jer naricaljke su obredne pjesme koje su u prošlosti, između ostalog, služile i za komunikaciju i ispovijedanje mrtvima.

 

Teška zima oj, Gorane, sine
padan, padan mjesto iđen u visine.
Aj ni noge nisu više što su bile 
kad su nako kroz snig hodile.
Kaže dragi vratit ću se brzo, 
pak je dragi drugu ženu uz'o.
Čuješ li me, rano moja, dite,
tu su suze za njih prolite.
Nosite me bog van jeba mater,
đava, đava, đava, đava, đava, 
aj đava skratiće mi sate. 
Vratiću se, vratiću se ja na planinu
đe se crni soko u nebesa vinu.
Rekli su mi po mene ćeš doći,
hladna li si, mila mi noći.
Aj nek san dala šta san imala dati,
samo da mi đava noćas dade spati.

 

Ako zamislimo ženu koja nariče citirani tekst, to dosta podsjeća na situacije koje navodi etnologinja Grozdana Marošević u tekstu „Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom kontekstu“: „Nakon smrti bliskoga člana obitelji žene su često naricale i samo za sebe – na groblju, kod kuće ili vani, za rada na polju. Kad bi im se u duši skupilo odviše čemera i tuge, prekidale bi posao i počele naricati. Privatnost doma dopuštala im je slobodnije izražavanje, pa su naricale prema vlastitu osjećaju, tiho ili glasno, kraće ili duže, uz manje ili više izražene pokrete i gestikulaciju. Poznato je da su se neke žene naricanjem – vjerojatno zbog ponavljanja istih obrazaca, ali i istih pokreta – znale dovesti u osobito psihičko stanje, nalik transu, kojim bi se uspijevale osloboditi pritiska nakupljene boli i tuge i potom se vratiti u normalno stanje.“[2]

Žena iz Semijalčeve pjesme impulsivno emotivno reagira, ima potrebu da se izjada o težini vlastite samoće bez sina, kojeg doziva, ali i bez muža koji je otišao s drugom ženom. Pritom je fizički onemoćala, što se vidi iz stiha: „noge nisu više što su bile“. Ne drži se čvrsto teme, ubacuje motiv iz narodnog pjesništva o crnom sokolu što se vine u visinu. Popunjava time vrijeme, da ne bude zastajkivanja u pjesmi dok ne nađe riječi koje će opet govoriti o njegovom iskustvu. Okružena je najvjerovatnije nekim ljudima jer im se obraća da je nose, pritom im psujući, što doprinosi utisku autentičnosti emocije i neposrednosti. Pjesma završava riječju spati, odnosno željom za počinkom koju lirski subjekt izražava, čime se stiče utisak da je na kraju ispovijedi došlo i do duševnog olakšanja. I dramaturgija izvođenja pjesme podređena je tom utisku da se s krajem pjesme lirski subjekt emotivno ispraznio.

Treća pjesma je „Što će sa mnon bit“. U njoj se lirski subjekt, pored pitanja datog u naslovu, pita i:

 

Kaži, majko, kud mi nose tilo?
I kaži mi je l uzalud je bilo?

 

Drugo pitanje je gramatički neispravno postavljeno. Bilo bi pravilno bez drugog „je“, tj. „I kaži mi je l uzalud bilo“. Greška je vjerovatno namjerna, jer subjekt je čovjek iz naroda, pritom je u očaju zbog straha od smrti i težine života, a u tim stanjima gramatika i nije baš ono o čemu se vodi računa. Tako da i ta greška doprinosi uvjerljivosti, odnosno tome da pjesmu doživljavamo kao da je pjeva zaista neko ko se bori s boli o kojoj pjeva, a ne izvođač koji pjeva o tuđem iskustvu.

Pjesma ima 16 stihova, a traje 13 minuta i 22 sekunde. Pritom, kao niti u bilo kojoj drugoj autorskoj pjesmi, na albumu nema muzike, sve vrijeme ispunjeno je grlenim pjevanjem bolne životne ispovijesti. Da bi 16 stihova trajalo tako dugo, neophodna su brojna ponavljanja na kojima se svaka pjesma na albumu gradi. Ponavljanja, uostalom, i jesu karakteristična za sve vrste pjesama unutar zbirnog im naziva „ojkanje“. Ponavljanja, uz određene modulacije u glasu, doprinose sugestivnosti, autentičnosti, ali to su i mantre zahvaljujući kojima stičemo utisak da je lirski subjekt svake pjesme u transu.

Iako pjesme nemaju muzičku pratnju, zvučni dekor koji prati pjevanje postoji. To su zvuci ili ambijenta unutar kojeg se snima ili zvuci karakteristični za krajeve u kojima je Semijalac vršio svoje etnološko istraživanje. Cilj tih zvukova, kako je primijetio Karlo Rafaneli u prikazu albuma „Tanac za crnega vraga“, jeste da prikažu škrtost podneblja iz kojeg izričaj koji Semijalac autorski prezentira potiče.[3] Međutim, pojedini zvukovi, osim prikaza škrtosti podneblja, doprinose i značenju samih tekstova. Konkretno u pjesmi „Što će sa mnon bit“ čuje se povremeno zvuk kopanja motikom. Time se sugerira da je lirski subjekt zemljoradnik, da je njegova životna muka uslovljena teškim radom, dok, istovremeno, može se raditi i o kopanju groba za lirskog subjekta, koje teče sukcesivno s razvojem njegove ispovijedi, da bi se u konačnici te dvije moguće interpretacije sjedinile, gdje kopanje zemlje kao jedini način preživljavanja znači ustvari samosahranjivanje.

Četvrta pjesma je „Sve san dala“ s podnaslovom „Baba Stoja blues“. Tim podnaslovom Semijalac pravi poveznicu sa svojim hitom „Baba Ljuba blues“. Stoja je Ljubina sestra u stvarnom životu, ali je puno važnija činjenica da je on u te dvije pjesme posestrimio dva muzička žanra. Naime, Semijalac je baba Ljubino iskustvo prezentirao kroz blues, dok baba Stojino prezentira kroz ojkanje, čime sugerira da, kad je riječ o težini života, hrvatsko povijesno iskustvo nije bitno drugačije od američkog crnačkog iskustva, te se zahvaljujući tome ojkanje može perifrastično opisati i kao hrvatski blues, odnosno blues dinarskog gorja unutar kojeg je ojkanje bilo tradicijski prisutno.

„Sve san dala“ je također žalopojka i naricanje starice nad svojim nesretnim životom, koja se završava zahtjevom upućenim djeci da je predaju Bogu. Pjesma je vrlo kratka i jako efektna:

 

Oči, oči san van dala...
I ruke i ruke i noge san van dala...
Sad san stara, sad san stara, 
Umriću ka budala.
Moje ruke nosile su dicu, 
U njih ruke nositi ne mogu, 
Dajte, dico, predajte me bogu.

 

Razočarenje u djecu je jedna od čestih i najvećih staračkih muka. Ono se najčešće izriče osjećajem velike karakterne razlike između roditelja i djece. Stoja kaže da su njene ruke nosile djecu, a u njih ruke nositi ne mogu. To može značiti da želi unuke, a da ih nije dočekala, ili, pak, da je pala na postelju a da je sad njena djeca nositi ne mogu, tj. ne mogu se brinuti o njoj, a možda su i neradnici koji nisu spremni ni za kakav teret.

Peta pjesma je „Tanac za crnega vraga“ po kojoj naslov i nosi ime. Njen tekst je ustvari samo riječ „tanac“ koju autor razlaže na tan-tan-ta-na-nac i to različitim intenzitetom i dinamikom ponavlja preko dvije minute. Djeluje to kao svojevrsna đavolska rugalica ljudskom životu i tjeranje ljudi na igru po đavoljim pravilima.

I to je ujedno i posljednja autorska pjesma na albumu, nakon koje slijede još dvije tradicionalne, uz muzičku pratnju.

Ono što još vrijedi istaći jeste da su sve pjesme snimljene iz jednog pokušaja. Samim tim sve nesavršenosti su svjesno ostavljene jer vjerno oslikavaju nesavršenost samog života, a pogotovo njegovih najnesretnijih vidova. Također, višeglasje na albumu proizvedeno je umnogostručivanjem jednog, Semijalčevog glasa.

Semijalac s ovim albumom vodi zanimljiv dijalog s tradicijom. Ojkanja pripadajućih mu žanrova gotovo da više nema. Ovim albumom ne samo da se ta tradicija oživljava, nego se oživljava i bezbroj nesretnih, anonimnih sudbina koje nisu mogle poslužiti za gradnju nekog kolektivnog identiteta niti za ideološko oblikovanje sadašnjih generacija, čemu folklor i tradicija obično služe. Svi ti djedovi i babe koji su umirali u ratovima, od teškog rada na njivi, u samoći i bolovima, u Semijalčevom pjevanju iskrsavaju pred očima slušaoca, dobili su konačno svoj glas.

Također, Semijalac oponira dominantnoj, ideološkoj prezentaciji tradicije. Rafaneli je u svojoj recenziji napisao da nas Semijalac podsjeća „na to da narodna baština nije samo kolekcija budnica, šala i pošalica, nego i trajno mutirajući podsjetnik na nakupljenu kolektivnu bol, gubitak i patnju, a taj sentiment je Semijalac gotovo besprijekorno prenio.“

Semijalac daje prikaz onoga što je u tradiciji prisutnije: rat, krv, blato, tuga, bol.

S druge strane, kroz Semijalčeve pjesme vide se i likovi sadašnjosti na koje najčešće niko ne obraća pažnju. Ludak na najprometnijem trgu koji proklinje i sebe i život i Boga i državu, nijema prosjakinja s natpisom kojim traži milostinju za hranu ili liječenje, rođena baba koja nas gnjavi bolovima u krstima ili malom penzijom, zlostavljani u porodici, svi oni za čija životna iskustva nemamo vremena ili bježimo od njih jer se ne želimo zamišljati u njihovoj koži, dobili su glas koji se obraća relativno širokom auditorijumu. U svakom slučaju širem nego što su ga oni sami ikad imali.

 

Raspjevana nesreća

Nakon albuma „Tanac za crnega vraga“ Semijalac je 2023. objavio još jedan autorski album baziran na tradicijskim temeljima. Radi se o albumu „Ode dite“. On ima duplo više autorskih pjesama (deset), a gotovo duplo kraće traje, oko 36 minuta. Tu su i instrumenti. Dakle, ima i veću slušanost. Album je izuzetno muzički zanimljiv. Semijalac o tom aspektu kaže:

„Dugo sam želio napraviti album s tradicionalnim instrumentima koje dosad nisam svirao. Dangubica me privukla jer je vrlo 'primitivna'. Ograničena. Nedostaju joj polja, odnosno tonovi. Nije kromatski instrument. Slično je i s bugarijom. Pet žica i 'istina'. Tvrda k’o život.
Moj pristup je bio odmaknuti se od tradicionalnog načina sviranja i koristiti instrumente onako kako bih inače svirao. Sa slideom u štimovima koji nisu prirodni za te instrumente. Zapravo, želio sam tradicijskom zvuku dodati nešto što mi je oduvijek nedostajalo. Mikrotonove. Oponašanje glasa. Blues. Tu neku 'uprljanost' koja naročito danas nedostaje u folkloru, a život je prepun iste. Koristio sam i banjo, jer je to vrlo star instrument, koji vuče korijene iz Afrike, pa me zanimalo kako će se slagati s bugarijom i dangubicom.“[4]

Sam instrumentarij upućuje na kombinovanje različitih muzičkih tradicija, a ono je osjetno ne samo kroz prepoznavanje zvuka nekog instrumenta, već i u melodijskim dionicama, ritmici, pa i harmoniji. Već u prvoj pjesmi „Pokajanje“ čuje se tradicionalni melos prisutan u Hrvatskoj, ali i u cijeloj regiji, kroz koji na momente Semijalac zabluzi. Drugu pjesmu: „Budalica“, muzički možemo čitati kao svojevrsnu kombinaciju bećarca i countryja. Treća pjesma pod nazivom „Dida“ je opet kombinacija domaćeg etna i bluesa. Četvrta, „Zora“, ima prizvuk countryja, a peta pjesma naslovljena s „Nije moje“ podsjeća na etno sjevernoameričkih domorodaca, itd.

S muzičkog aspekta gledano, možda je dovoljno reći da je čuveni muzički kritičar svjetskog ranga Ted Giola „Ode dite“ stavio među 12 albuma koje preporučuje u godini u kojoj je taj album izdat.

Što se samog Semijalčevog glasa tiče, i on, a i njegovi recenzenti naglašavaju da je ovaj album bio i ispitivanje vlastitih pjevačkih mogućnosti zbog bolesti s kojom se nosio. Imao je rak štitnjače. Prilikom operacije oštećena su mu dva gornja laringalna živca čija je funkcija istezanje glasnica. Ta teška životna situacija pjevača i autora na neki način daje dodatni pečat uvjerljivosti teškim sudbinama o kojima pjeva.

Jezik pjesama je, kao i na prethodno predstavljenom albumu, snažno dijalektalno obojen. Time pjesme dobivaju na ambijentalnosti, lokalizirane su, što doprinosi njihovoj vizualizaciji i atmosferi, ali iskustva o kojima pjevaju ostaju univerzalna.

Tematski gledano, album je sličan prethodnom. I ovdje prva pjesma govori o ratu, tačnije protiv njega:

 

Oj, divojko, da si moja mati 
Oj, divojko! 
U rat ti me ne bi tila dati 
U rat ti me ne bi tila dati 
Oj!

 

Želja za dezerterstvom je već osjetna u navedenim stihovima, a najeksplicitnije dolazi do izraza u sljedećim:

 

Aj, rekla bi mi di su mirne vode, 
Rekla bi mi...
Izdah sebe i tebe narode

 

Odlazak u rat je pogrešan izbor („Oj, divojko, što sam krivo biro/ Mene život samo grubo diro“), ali i međugeneracijska trauma koja se produbljuje s novim ratovima („Gledan oca a gledan i djeda/Nama đava nikad mira ne da“).

O međugeneracijskom prenosu kolektivnih trauma govori i sedma pjesma na albumu, „Nesreća“:

 

Nikad neće biti sreće
tako meni otac reče
i njemu su govorili
što su prije njega bili.

Nikad sreće neće biti
uvijek ćemo suze liti,
nikad mira život ne da
govorio moj je djeda.

Djeda moj je govorio
i nesretan uvijek bio
niti sreće niti mira
čovjek, majko, krivo bira.

Valjda tako mora biti,
svak će gorke suze liti,
plakala je naša mati
jer budale nisu znale stati.

 

Isto je i u pjesmi „Drugovi moji“, u kojoj kaže:

 

Oj, drugovi moji,
Izginuste redom, 
Ovijeni tugom, 
Ispijeni bijedom.

 

I u pjesmi „Nije moje“ spominje se rat:

 

Pušku nosim, ne znam zašto 
Opet ginem, i za koga? 
Dal za zemlju il za narod? 
Il za gazdu boga svoga?

 

U ovoj pjesmi rat je povezan s ličnim interesom zavojevača. No, rat je u njoj prisutan u samo jednoj strofi, a u svim ostalima neimaština, unatoč vrijednom radu:

 

Sijem žito, nije moje,
Žanjem žito, nije moje, 
Mogu l imat nešto svoje, 
A od muke da ne mrem?

 

Tako da se ovaj album može nazvati antiratnim, ali i općenito antiizrabljivačkim. Sam Semijalac posvetio ga je „našim bakama i djedovima antifašistima“, onima, dakle, koji su se borili protiv izrabljivanja i diskriminacije ljudi po bilo kojoj osnovi. Semijalčeve pjesme u skladu s posvetom i same odišu antifašističkim osjećanjem svijeta i afirmiraju ga.

Semijalac i na ovom albumu pjeva o ljubavi. Ima želje za njom u gotovo svim pjesmama pa i u već spomenutim, ali tri su takve u kojima je ljubav dominantna tema i osjećanje. To su: „Budalica“, „Zora“ i „Cile zime“. Semijalac u intervjuu povodom izlaska albuma „Ode dite“ na jednom mjestu posebno izdvaja pjesmu „Cile zime“: „Naprimjer, u pjesmi 'Cile zime' ona zbog pritiska sredine ipak odlazi i udaje se za muškarca, iako pati za svojom djevojkom.“[5]

Međutim, ni iz čega u samom tekstu ne možemo vidjeti da se radi o ženi koja je zaljubljena u ženu. To možemo naći u pjesmi „Zora“.

Iz prve dvije strofe nije jasno koji spol o kojem spolu govori, tj. da li to muškarac ili žena govore o ženi. Može biti i jedno i drugo:

 

Zapivala zora zlatna,
Zakucala mi na vrata,
Pa mi priča da me draga 
Povrh brda čekala.

Ugrijalo oko srca,
Sunce pruža ruke svoje, 
Ka i moja lipa draga, 
Poći ćemo mi do grada.

 

U trećoj strofi to postaje jasno da žena pjeva ženi:

 

Zagrli me, poljubi me, 
Reci da ćeš moja biti, 
Zagrli me, povedi me,
Tamo gdje ću sretna biti.

 

Semijalac je u citiranom intervjuu iznio jednu pretpostavku koja i nije baš utemeljena. On kaže: „Dok sam pisao tekstove, razmišljao sam o ženi koja se kroz pjesmu ne obraća muškarcu, već drugoj ženi kao prijateljici i ljubavnici. Gostovanjem Tajane Josimović i Lane Hosni želio sam uvesti žensku perspektivu. Pjesme poput 'Zore', 'Nije moje', 'Nesreća', 'Drugovi moji', 'Cile zime' mogu se pjevati i promatrati iz ženske perspektive.“ Tajana Josimović i Lana Hosni su gostujuće pjevačice na albumu. Uz Semijalčev glas, koji je vodeći, mi iz njihovih glasova i ne možemo baš razabrati žensku perspektivu. Pitanje je koliko se ženskim pjevačkim glasovima može uvesti ženska perspektiva, ali je sigurno da može biti sadržana u jeziku. I nema sumnje da je u Semijalčevim pjesmama ima. U njima su vrlo često žene upravo te koje najviše pate od nevolja siromaštva, rata i prisila patrijarhata, a isto tako muškarci koji su u nevolji dozivaju upravo njih, čime se poručuje da je upravo ženski svijet i ženski princip spas i za njih. Već sam napisao da je album „Ode dite“ antiratni, antiizrabljivački i antifašistički; to već znači da je i antipatrijarhalan, ali uz spomen ženske perspektive nije zgoreg to i podcrtati.

Pored nabrojanih tema, Semijalac, baš kao i na prvom albumu, pjeva i o nesreći samoj po sebi. Takve su „Podno brda“, „Dida“ i „Ode dite“ – pjesma po kojoj je album i naslovljen.

„Podno brda“ je pjesma atmosfere, gdje na osnovu opisanih prizora trebamo osjetiti isto što i lirski subjekt, a to je nepodnošljivost života u njegovoj sredini.

 

Podno brda moja kuća leži,
Gluva voda hladnim podom bježi, 
Bila plahta na vitru se davi,
Oj, živote, što mi dušu savi.

Sa planine dite oca baca,
Na proplanku vuci sline vuku,
Oči plaču dok žene se tuku,
Komad kruva i kuvana jaja.

 

Stih „Bila plahta na vitru se davi“ je u pjesničkom smislu vrlo uspio. Originalan je. U poeziji, i pjevanoj i pisanoj, veš koji se suši obično je slika koja treba da izazove neka lijepa osjećanja, a u glasovitoj jugoslovenskoj šansoni „Potraži me u predgrađu“ imaju i ovakvi stihovi: „Drijemaju jedra od rublja i cvijeća/čekaju vjetar da nekud zaplove“. Lirski subjekt u Semijalčevoj pjesmi čak i u vešu koji se suši, u kojem je mogao vidjeti čistoću, osjetiti miris, probuditi uspomenu na dragu s kojom je dijelio postelju, u kojem je mogao odjedriti ko zna gdje, vidi kako se plahta davi. No, na kraju pjesme saznajemo da je sam krivac za svoju nesreću:

 

Podno brda čeka sve šta imam,
Svega imam ali ništa nemam,
Nemam zašto a nemam ni kuda,
Što uradi, oj ti glavo luda.

 

Isti ambijent i atmosfera beznađa prisutni su i u pjesmi „Dida“, a najupečatljiviji momenat je stradanje i pokop djevojčice. Stradanju djeteta je posvećena i pjesma „Ode dite“.

 

Ode dite na brzinu,
Pod ledinu,
Pod ledinu.

Otac pije pa nam viče
Niš mu nije,
Niš mu nije.

Mati plače na livadi,
Crnu zemlju šakom grabi,
Dedo pijan stari leži,
Kucak gladan, reži, reži,
Laj, laj.

Baba prede vunu staru,
Trune dunja na ormaru,
Ode dite pod ledinu
Na brzinu, na brzinu.

Pitali smo tetku staru
Što to truli na ormaru?
Nit je dunje, nit je kruva,
Ladan vitar vani duva.

Kucak laje, bijeli zubi,
Majka dite sad izgubi,
Bog ti jeba mater milu,
Šta ga uze ti na silu?

Plače mati, otac muči,
Vrati nan se mali kući,
Milo snivaj, dite moje, 
Bogu dajem suze svoje.

 

Stradanja djece su u prošlosti bila česta pojava. Razlozi su bili raznoliki: veći broj smrtonosnih bolesti, ratovi, glad... I danas je smrt djeteta događaj koji kroz tugu objedini cijelu zajednicu, što može biti selo, grad, država, regija, a zahvaljujući brzom prenosu vijesti ponekad i cijeli svijet. Sjetimo se samo utapanja dječaka Ajlana Kurdija, sirijskog izbjeglice, koje se dogodilo 2015. godine. Semijalac o temi stradanja djece pjeva vrlo sugestivno i uvjerljivo.

Svakog ko je slušao vinkovačkog pankera Satana Panonskog Semijalčeva pjesma „Ode dite“ podsjetit će na njegovu „Iza zida“, koja također govori o stradanju djeteta i otpjevana je na narodnu, ili bolje reći na narodnjačku melodiju.

Ali, kako je o Semijalčevoj muzici napisao Stojan Stamenić pišući o albumu „Tanac za crnega vraga, što je jednako primjenjivo i na album „Ode dite“: „Više je nihilizma, dubokog mraka egzistencijalne praznine i besmisla ispletenog od prolaznosti, stalo u život jedne starice sa praga kamene kuće u Dalmaciji, Hercegovini ili Crnoj Gori – nego u tlapnjama i stihovima svih naših alternativaca. Album 'Tanac za crnega vraga' je zato jedan život škrt radostima i uspomenama. Posan toliko, da u njemu nema nikakve nade, a kamoli izvijesnosti, da će biti bolji, bilo kad ili bilo gdje.“[6]

 

To što nekad podsjeća na nekog drugog, naravno, nije ništa loše i neophodno je osvrnuti se na Semijalčeve prethodnike u pjevanju boli i nesreće. Njih je moguće naći i u čisto poetskom i u poetsko-muzičkom naslijeđu regije, ne samo onom tradicionalnom, usmenom, već i u autorskom.

Sjetimo se Đure Jakšića i njegove pjesme „Siroče“, Ivana Gorana Kovačića i njegovih pjesama o gorskokotarskoj sirotinji, Krležinih Balada Petrice Kerempuha, Šimićevih bolesnika, Dizdarevog kola bola, i brojnih drugih. Kad je o autorskoj muzici riječ, mnogo je nesreće u narodnoj, tzv. novokomponovanoj muzici. Vjerovatno niko dojmljivije nije pjevao o takvim temama od Vide Pavlović („Otišo je on i odneo sve/devojčicu moju, ne mogu bez nje“) i Tome Zdravkovića („Nemam nikog, ulica moj je dom/ne poznam majku, al često plačem za njom“). Hrvatska, pogotovo starija dalmatinska šansona, puna je siromaha, staraca, ostavljenih i bolesnih i vrlo ih je lako naći na počecima karijera Tereze Kesovije, Olivera Dragojevića, Ibrice Jusića, Đorđija Peruzovića i drugih, ali, doduše vrlo rijetko, i u pop i rock muzici jugoslovenskog prostora, naprimjer u pjesmi „Jelena“ sarajevske grupe Bolero, u kojoj je lirski subjekt siroče koje dozivajući Jelenu, majku s kojom se nikad nije srelo, kaže: „Eh da su anđeli nosili krili rodama“.

Slušajući i čitajući navedene autore i izvođače – ni kod koga kao kod Semijalca nisam naišao na toliku raznovrsnost oblika nesreće, niti da je nesreći kao sudbini neko gotovo cjelokupan opus posvetio. On ju je, zahvaljujući narodnom jeziku, obrascima narodne poezije i narodnom melosu predstavio kao kolektivno-identitarni moment, jezikom i muzikom vezan za dinarski kraj, ali, kad je o muzici riječ, i za crnce američkog juga, a univerzalnošću iskustva za cijeli svijet. Kao da nam se iz dva Semijalčeva albuma obraćaju svi „prezreni na svijetu“ i „sužnji koje mori glad“.

Također, nikad nisam naišao na neki album koji je toliko teško i mučno slušati kao ova Semijalčeva dva, pogotovo „Tanac za crnega vraga“, a istovremeno na neki mazohističan način privlačno i intelektualno izazovno. Sigurno je jedno, ne radi se o albumima koje će neko slušati mnogo puta, ali i jedno slušanje dovoljno je da ostavi dubok, cjeloživotni utisak i da uvijek budu dobra preporuka nekom ko traži nešto da ga „udari“.