Damir Imamović je za mene jedna od najznačajnijih pojava Ex-Yu muzičke scene nakon raspada Jugoslavije. Jedan od razloga zašto ga smatram takvim je taj što je oslobodio tradiciju sevdaha od uskogrudih, etnonacionalnih okova u koje su je sputali prije svega tvorci bošnjačkog književnog kanona, a potom i razni drugi autoriteti, van sfere književnosti, koji su u javnosti promovisali stav o sevdalinci kao nečemu ekskluzivno bosanskom i bošnjačkom.

 

Sevdah i nacionalizam

Da bi se prikazao Imamovićev značaj, neophodno je dati kratki uvid u ideološko zloupotrebljavanje sevdalinke.

Naravno, nije samo bošnjački nacionalizam bio taj koji je želio monopol nad sevdalinkom. Bio je to i srpski – zahvaljujući činjenici da se sama riječ sevdah u tom obliku i sa značenjem koje se odnosi na pjesmu prvi put pojavljuje u sarajevskoj zbirci Koste Hadžiristića „Srpske narodne pjesme pokupljene po Bosni“ koja je objavljena u Beogradu 1873. te da se riječ sevdalinka prvi put spominje u časopisu „Bosanska vila“, koji je bio srpski nacionalni časopis. Pojavljuje se u naslovnoj sintagmi „rodoljubive sevdalinke“, čime je sevdalinka, iako dominantno ljubavna pjesma, povezana s rodoljubljem kao glavnim pogonskim gorivom nacionalizma. Sevdalinka je smatrana srpskom zahvaljujući i sakupljačima narodnih pjesama koji su te pjesme određivali kao srpske, uključujući i Vuka Stefanovića Karadžića. Brojni su bili pokušaji srpskog nacionalističkog svojatanja sevdalinke koji su u današnje vrijeme negdje na marginama srpske kulturne politike, a svoj izričaj najčešće imaju u anonimnim, internetskim, laičkim, nacionalističkim, priprostim razmišljanjima o sevdalinci.

Tek je jedan pokušaj, skorijeg datuma, koji se bavi integrisanjem sevdalinke u srpski nacionalni identitet, imao barem privid akademskog rada i neki odjek u javnosti. Radi se o knjizi „Srpske pjevane pjesme u BiH“[1] koje je pripremio Dejan Tomić, dugogodišnji muzički urednik na Radiju Novi Sad, čija je argumentacija zasnovana upravo na pozivanju na srpske kulturne autoritete koji su se u prošlosti bavili sevdalinkom, zatim na muslimane koji su se izjašnjavali kao Srbi, a autori su sevdalinki, kakav je bio Osman Đikić, te na leksiku i vlastita imena u pojedinim pjesmama, gdje autor tvrdi da je prvobitno sevdalinka „Mujo kuje konja po mjesecu“ govorila o Đorđu koji kuje konja po mjesecu. Radi se o činjenicama koje, čak i pod uslovom da su tačne, sevdalinku ne čine više srpskom, a manje bošnjačkom niti bilo čijom drugom, a pogotovo ne ekskluzivno srpskom. Sevdalinka je prosto pjesma svih onih koji je stvaraju, interpretiraju i slušaju.

Kad je riječ o hrvatskom nacionalizmu, i tu postoje istorijski osnovi za ideološku manipulaciju sevdahom. Međutim, hrvatski nacionalizam nije bio naročito zainteresovan za sevdalinku, osim u Drugom svjetskom ratu. Nezavisna država Hrvatska je Bosance i Hercegovce koji su ispovijedali islam imala ambiciju asimilirati u Hrvate, pa tako i kulturu povezanu s njima učiniti hrvatskom. U vezi s tim zanimljivi su zapisi Ive Balentovića, pjesnika koji je tokom Drugog svjetskog rata radio kao radijski novinar u Zagrebu. Pisao je kako je sevdalinka „prirodjena jedino Bosni i Bošnjacima“, ali su je „Srbi […] preko svoga krugovala svojatali“ i „htjeli proglasiti srbskom vlastitošću“, dok je u Hrvatskoj bilo suprotno: „tumačili [su je] najčešće cigani, i to u iznakaženom obliku, ponekad toliko pociganjenom, da nije čudo, što se u svim slojevima probudila izvjestna odbojnost prema sevdalinci.“ Jasna je iz teksta netrpeljivost prema Srbima, a prema Romima čak i nesnošljivost. Predrasude koje su vladale prema Romima i Srbima kod jednog dijela Hrvata upisivane su i u sevdalinku. Balentović navodi i svoje kontakte s građanima koji su mu se žalili na puštanje sevdalinki u radijskom programu jer ih podsjećaju „na Beograd i beogradsku čaršiju“ te kao „da se još nismo oslobodili i riješili Srba.“[2] No, to nije smetalo zagrebačkom radiju da u to vrijeme često pušta sevdalinku, vjerovatno jer je ipak bilo slušalaca koji su je voljeli, jer je bilo interpretatora sevdaha u Hrvatskoj, ali i iz spomenutih političkih razloga – jer su muslimane smatrali Hrvatima.

Također, vidljiva je tendencija hrvatskog nacionalizma u to vrijeme da muslimane asimilira, a sevdalinku uvrsti u ekskluzivno hrvatsko naslijeđe i u BiH. Na primjer, književnik Hamid Dizdar 1944. godine objavio je knjigu „Sevdalinke – izbor iz bosansko-hercegovačke narodne lirike“.[3] Objašnjavajući razlog nastanka knjige, kaže: „Kako je kod ravnateljstva Hrvatskog Krugovala postojala vruća želja, da se jednom pristupi razčišćavanju ovakvog stanja i da se u pitanju čistoće bosanske sevdalinke, tog najčišćeg i najlirskijeg diela hrvatskog narodnog blaga, unese malo više svjetlosti i stručnog znanja, odlučio sam se na težak posao sakupljanja bosanske muslimanske narodne pjesme.“

I Dizdar, kao i Balentić, spominje Rome kao one koji su naštetili tradiciji: „Vrieme, nemar i cigani-svirači uništili su i nagrdili toliko ljepote i istinske lirike, da je to pravo zločinstvo prema obćoj hrvatskoj kulturi.“

Nakon Drugog svjetskog rata nije bilo značajnijih političkih, ideoloških i akademskih pokušaja inkorporiranja sevdalinke u hrvatsko kulturno naslijeđe.

Čak će i u vrijeme komunizma biti pokušaja uključivanja sevdalinke u promociju dominantnih ideoloških vrijednosti tog doba. Jedan od zanimljivijih takvih pokušaja je „Pjesma Gavrilu Principu“ za koju je tekst pisao Predrag Kojdić, a najveću popularnost stekla je u interpretaciji Safeta Isovića, najveće zvijezde sevdaha s jugoslovenskog prostora, koji je za tu pjesmu napisao i muziku. U pjesmi se veliča atentat uz gotovo radostan, idiličan prikaz ubistva Franca Ferdinanda.

No, upravo zbog ideologije bratstva i jedinstva, nauka o književnosti tog vremena nije insistirala na etničkom određenju sevdalinke. Književni istoričar Dragiša Živković je u „Jugoslovenskom književnom leksikonu“ iz 1971.[4] sevdalinku odredio kao ljubavnu pjesmu iz BiH. Kaže da je nastala među muslimanskim vladajućim krugovima da bi se spustila i u niže slojeve muslimanskog i nemuslimanskog stanovništva, a potom proširila i po cijelom Balkanu.

Kad je riječ o bosanskim muslimanima, odnosno Bošnjacima, sevdalinka je oduvijek bila percipirana kao dio isključivo njihovog ili dijelom i njihovog kulturnog, odnosno nacionalnog identiteta. Međutim, značajniji pokušaji institucionalizacije sevdalinke kao takve počinju sedamdesetih godina 20. vijeka, odnosno 1972. godine, kad književnik Alija Isaković objavljuje „Biserje: Izbor iz muslimanske književnosti“.[5] Ta knjiga će doživjeti više izdanja, s promjenama i samog naslova, iz kojih se da iščitati i politička afirmacija samog bošnjačkog nacionalnog identiteta. Tako će drugo izdanje doživjeti 1990. godine s naslovom u kojem je riječ „izbor“ zamijenjen riječju „antologija“,[6] da bi 1998. u svom trećem izdanju i riječ „musliman“ bila zamijenjena riječju „Bošnjak“.[7] Kod Isakovića sevdalinka čini jednu od najvažnijih komponenti muslimanske, a potom i bošnjačke književnosti. U svim izdanjima njegovog izbora, odnosno antologije, sevdalinke se nalaze unutar poglavlja nazvanog „Pjesme srca“, što govori i o emotivnom, mistifikatorskom pristupu sevdalinci, a manje akademskom, na osnovu kojeg bi antologije trebale biti sastavljane.

Paralelno s Isakovićem i nakon njega radili su i brojni drugi, od kojih su najznačajniji oni s akademskim pedigreom. Muhsin Rizvić dao je veliki doprinos stvaranju naučnog temelja za tumačenje sevdalinke kao bošnjačkog kulturnog naslijeđa u nacionalističkom ključu u svom kapitalnom djelu „Panorama bošnjačke književnosti“, objavljenom 1994, ali i ranije u pojedinim tekstovima kakav je „O lirsko-psihološkoj strukturi sevdalinke“ iz 1969. koji je uvršten u spomenutu „Panoramu“ kad je objavljena. On taj tekst počinje rečenicom: „Izgubljena u noći i usamljenosti kao ispovijest i samosaznanje, bolna čežnja bez nade koja izvire iz sevdalinke ne ponavlja se u drugim pjesmama naše narodne lirike.“ Ona je: „izraz ranjene i ustreptale narodne duše“. U njoj ima „slovensko-bogumilske sjetne prolaznosti“,[8] i tako dalje, sve mistifikacija za mistifikacijom koja, čineći sevdalinku izuzetnom, neobjašnjivom razumom, nadnaravnom, čini takvom i narod koji ona reprezentira.

Također, tu je Munib Maglajlić, najveći bošnjački autoritet kad je u pitanju usmena književnost u koju spada i sevdalinka. On je sevdalinku više ograničio na ambijent njenog nastajanja u njenim počecima, koji je izrazito islamski, tvrdeći: „... kako se u načinu života nije ništa mijenjalo sve do okupacije Bosne i Hercegovine 1878., može se smatrati da zlatno doba života sevdalinke traje do ovog datuma. Sevdalinka se tada još uvijek ne gasi, ali se narušava cjelovitost životne podloge iz koje se ova pjesma rađala, jer prodorom zapadnjačke kulture življenja počinju iščezavati neki od oblika života iz kojih je ona nicala, pa se gube okolnosti u kojima se mogla nesmetano, dalje razvijati.“[9] Maglajlić je tradicionalist i pozitivist, koji je faktički sevdalinku zarobio u vremenski okvir te u formu i leksiku koja je tom vremenskom okviru odgovarala. A taj stav poslužit će kasnije mnogima da negiraju pravo svakoj pjesmi koja nije upravo takva da bude sevdalinka.

Zatim, Dževad Jahić, jedan od ključnih intelektualaca kada je u pitanju standardizacija bosanskog jezika, temeljnog konstituenta bošnjačkog nacionalnog identiteta, u sevdalinci je vidio osnov tog jezika. Čak je u svojoj knjizi „Bosanski jezik u 100 pitanja i sto odgovora“, objavljenoj 1999. godine, napisao: „Ne postoji ni jedan vid stvaralaštva koji na tako izvoran način odražava bošnjačku kulturu i njezin 'čaršijsko-poetski' mentalitet kakav je slučaj sa sevdalinkom. Sevdalinka je najtipičnija kulturna odlika Bošnjaka (u nekom smislu i Bosne kao cjeline). U njoj je na visokom umjetničkom nivou iskazan duh bošnjačko-muslimanske tradicije, autentičnost bošnjačkog kulturnog bića. Bošnjaci tu svoju ljubavnu pjesmu smatraju najvećim umjetničkim dostignućem, s kojim se kao narod kulturno poistovjećuju i kroz njega ispoljavaju nacionalnu svijest, na jedan osoben način umjetnički ostvaren u toj ljubavnoj pjesmi.“[10]

Kao i Rizvić, ali još radikalnije jer je ovo pisao u vrijeme potpune afirmacije bošnjačkog nacionalnog identiteta, Jahić mistificira izmišljajući čaršijsko-poetski mentalitet, spominjući duh ne više ni naroda, nego narodne tradicije, autentičnost bića, itd.

Mnogi su još pisali o sevdalinci na sličan način, ali su ova trojica autora dovoljna da se vidi šta su glavne postavke bošnjačkog akademizma kad je riječ o sevdalinci i njenoj povezanosti s Bošnjacima.

Ako su tako pisali univerzitetski profesori, može se samo pretpostaviti dokle seže maštovitost puka, uključujući i izvođače, ali i recipijente, koja se temelji na tezama akademika.

To se najbolje pokazalo u ratu, kad Bošnjaci proživljavaju masovne egzoduse i ubijanja. Sevdalinka, kao i druge stvari utkane u bošnjački kulturni i nacionalni identitet, u ratu je služila za homogenizaciju nacije, za podizanje morala, za nametanje dominantnog vrijednosnog sistema koji je bio duboko uslovljen vjerom, konzervativan i nacionalistički. Najpopularnija sevdalinka iz ratnog perioda je „Šehidski rastanak“. Tekst je napisao Benjamin Isović, a otpjevao ju je Safet Isović. Lirski subjekt je vjernik, on čezne da ga „bude pjesme stare i mujezin sa munare“, kao i da „ispred dženetske kapije (...) na krilima ezana, stigne miris ramazana iz naše čaršije“. Tu je zanimljivo to što je dženet mjesto u kojem se neće ni za čim čeznuti, jer je toliko veličanstveno i opčinjavajuće, ali lirski subjekt bi oklijevao da uđe u njega, da pred dženetskom kapijom još jednom osjeti miris ramazana iz svoje čaršije. On polazi u boj jer: „rodna gruda pradjedova zove upomoć“ i zavjetuje majku da mu čuva sestru: „Jer majko jednom da mi je/Vidjeti iz zemlje rosne/Kako šćeri moje Bosne/Sad rađaju gazije“. Dakle, ne može biti heteronormativnije, mačoističkije i konzervativnije vizije društva od ove u pjesmi gdje je muškarac vjernik, spreman uvijek poginuti za domovinu, a žena je rađalica onih koje treba odgajati da budu vojnici i da sutra isto tako ginu. Pravi danse macabre biološkog ciklusa jedne etnije.

Poslije rata najeminentniji čuvar i promotor opisanog shvatanja sevdaha bio je Omer Pobrić, vrlo ugledan harmonikaš, aranžer i kompozitor. On je 2003. godine osnovao Fondaciju Institut sevdaha, u čijoj su upravljačkoj strukturi bili najpoznatiji i najugledniji bošnjački intelektualci, književnici, muzičari, generalno javne ličnosti, koje su već samo svojim imenima davale na značaju tome što on radi. Neki od njih su: Abdulah Sidran, Nedžad Ibrišimović, Asim Horozić i Abdulah Nakaš.

Pobrić je najdalje otišao u konzervativizaciju sevdalinke, produbljujući njene navodne vjerske korijene. U intervjuu datom portalu Bošnjaci.net pod nazivom: „Sevdah je kad moj babo pjeva i plače“,[11] objavljenom 2003. godine, Pobrić kaže: „Genezom je sevdalinka bošnjačka pjesma, a opstankom bosanska. Prije dolaska Osmanlija na ovom tlu živjeli su kršćani, hrišćani i pripadnici bosanske crkve – bosanski patareni. Patareni su bili stiješnjeni između dvije kršćanske civilizacije isto kao mi, Bošnjaci, danas. Dolaskom Osmanlija bosanski patareni su svoje utočiste i svoj spas našli u islamu. Spoznajući vrijednost islama, patrijarhalni odgoj kao izvor, čistoću duše i tijela kao uslov življenja, osobeni bosanski način kulture stanovanja, uljuđenost kao adet – bosanski muslimani oformiše specifičan mentalitet koji iznjedri prirodan ambijent za nastajanje stanja bosanske duše – SEVDAHA, i BOSANSKE SEVDALINKE kao samog vrha takvog stanja duše.“

Čak je konstruisao i hipotezu o nastanku sevdaha, o kojoj je rekao: „Moja evolutivna hipoteza nastanka sevdaha i sevdalinke je: ezan, ilahija, kasida pa sevdalinka.“

To je kontekst unutar kojeg Damir Imamović počinje s radom. Za Damira se kao za interpretatora sevdaha zna od početka 2000-ih, a prvi album je objavio 2006. godine.

 

Sevdah u kontekstu world musica

Sretna okolnost za interpretaciju sevdalinke na modernijim osnovama i mogućnosti inovacija unutar nje bila je u to vrijeme popularnost muzičkog žanra world music. Radi se o tradicionalnoj muzici koja nije s engleskog govornog područja, osim ako nije riječ o muzici američkih domorodaca ili pak australskih Aboridžina. Uglavnom je riječ o etnu zemalja Dalekog Istoka, posebno Kine i Tibeta, zatim Indije, Irana, arapskih zemalja, zemalja sjevera Afrike, ali i brojnih drugih. Kad je o Evropi riječ, posebno je atraktivan bio etno nordijskih i balkanskih zemalja. Širok je raspon muzičkog izričaja unutar world musica. Može se raditi o izvornom etnu, može biti riječi o uključivanju etna u druge muzičke žanrove kakvi su jazz, blues, pop i rock, ali u world music ulazi i autorska muzika bazirana na etnu.

Neke od najvećih zvijezda world musica su Nusret Fatih Ali Kan, Pakistanac koji je gajio sufijski muzički izraz, zatim Ali Farka Touré, koji je spajao malijsku tradicionalnu muziku s bluesom te tako postao jedan od pionira tzv. pustinjskog bluesa. Tu je i Manu Chao koji pjeva na francuskom, arapskom, portugalskom, ali i drugim jezicima, čiji je album „Clandestino“ 1999. godine proglašen najboljim albumom world musica i prodan u pet miliona primjeraka, ali i brojni drugi muzičari tog vjerovatno najnepreglednijeg žanra u istoriji muzike.

Kad je riječ o regiji, u okviru world musica najveću slavu stekao je Goran Bregović, nekadašnji lider Bijelog dugmeta. Manju nego Bregović, ali također internacionalnu prepoznatljivost stekao je i bend Emir Kusturica and No Smoking Orchestra iz Srbije. Također vrijedi spomenuti i bend Kultur Shock, koji je u Seattleu formirao Srđan Jevđević, '80-ih poznat kao pop pjevač iz Sarajeva estradnog imena Gino Banana.

Kad je riječ o sevdahu unutar world musica, prvi je u taj žanr ušao bend Dertum. Radilo se o grupi mladih bosanskohercegovačkih izbjeglica u Sloveniji. Dertum je počeo s radom 1994, a prvi album snimili su 1996. godine. Bio je to „Dertum Live“, album snimljen u KUD-u France Prešern u Ljubljani. Drugi album snimili su 1998. pod nazivom „Vezak vezla“, da bi 1999. godine prestali s radom. Upravo te 1999. godine Mostar Sevdah Reunion izdaje svoj prvi album koji nosi naziv samog benda. To je bilo najveće osvježenje na bosanskohercegovačkoj sceni neposredno poslije rata. Mostar Sevdah Reunion od tada je gotovo svake godine izdavao novi album, da bi se 2003. godine pojavio njihov album „Secret Gate“ s otkrićem nove zvijezde sevdaha Amire Medunjanin, koja je na tom albumu otpjevala sevdalinku „Mujo Đogu po mejdanu voda“. Iste te godine i Ibrica Jusić objavljuje svoj album „Amanet“, tako da sevdalinka u aranžmanima pogodnim za komunikaciju sa svjetskom publikom postaje nešto sasvim uobičajeno. Tom se valu potom priključuju i Damir Imamović i Divanhana i Božo Vrećo i još neki autori, svi, naravno, sa svojim specifičnostima, dosta različiti jedni od drugih.

 

Autopoetički manifest Damira Imamovića

Jedna od specifičnosti sevdaha na Imamovićev način je taj što se radi o sevdahu oslobođenom od mitova koje mu je nametnula konzervativna, nacionalistička ideologija. U svom predavanju „10 najčešćih zabluda o sevdahu“, održanom 2013. godine u Kamernom teatru u Sarajevu, dostupnom na YouTubeu,[12] Imamović izlaže svojevrstan autopoetički manifest.

Prva zabluda je da se sevdah ne može učiti, da je talent za sevdah urođen. Druga je da se sevdah pjeva nazalno. Treća zabluda je da je sevdah samo repertoar, čvrsto određen propisanim karakteristikama. Kao jednu od tih karakteristika Imamović navodi i vlastita imena: „Ljudi idu često ovim nacionalnim i drugim isključivostima, tipa ako se ne spominje Mejra, nego se spominje Mara, eh nije sevdalinka. Pa što, rekoh, nije? Ista melodija, isto sve... Eh znam al' to je anamo ono.“ Četvrta je zabluda da pjesma može biti sevdalinka samo ako joj se ne zna autor. Peta zabluda je da sevdah nema muzičke zakonitosti. Šesta je da se sevdah može svirati samo uz saz. Sedma je da u sevdahu nema kompleksnih ritmova. Osma zabluda je da sevdah pripada samo jednoj etničkoj ili religijskoj grupi. Deveta je da sevdah slavi patrijarhalno i konzervativno društvo. Imamović kaže: „Sevdah zapravo malo šta slavi. Ako i na čiju stranu staje, a to je sad sve pod navodnicima, staje na stranu obespravljenih i poniženih i uvrijeđenih.“ I deseta zabluda je da se sevdah mora konzervirati kako ga ne bismo izgubili.

Prateći Imamovićev opus lako je utvrditi da on kroz njega, kroz sevdalijsku praksu, demantuje stavove koje smatra zabludama. Naravno, to ne znači da će po svaku cijenu izbjegavati, na primjer, jednostavni ritam, ali će vrlo jasno i na više primjera pokazati da su kompleksni ritmovi itekako mogući i imanentni sevdahu. Da je to tako pokazuje i sam naziv jednog od njegovih albuma „Dvojka“, objavljen 2016. godine, što je naziv i za vrlo jednostavan ritam, mada se na albumu nalaze i pjesme s vrlo kompleksnim ritmovima. Naziv albuma „Dvojka“ može se, dakle, tumačiti i kao ironijska igra sa zabludom o jednostavnosti sevdalijskih ritmova.

Imamović neće po svaku cijenu birati ni pjesme u kojima su imena iz nekih drugih etničkih skupina osim iz bošnjačke, ali neće se ni libiti da pjeva pjesme s tim imenima, kao što je slučaj s pjesmom „Lijepa Mara“, objavljenom upravo na albumu „Dvojka“. Pjevat će o neostvarenoj ljubavi zbog stradanja u ratu, kao što je „Kad ja pođem, draga“ s albuma „The World and All That It Holds“ iz 2023. godine. Na istom albumu Imamović pokazuje da se kao sevdalinke mogu pjevati i pjesme iz drugih tradicija, kakva je judeošpanska. Na taj način otpjevao je „Noches, noches“ i „Adio, kerida“. Neće izbjegavati saz, ali još manje će ga smatrati nužnim. U njegovom repertoaru mogu se naći pjesme upravo o obespravljenima, kakva je „Majka Muju mladog oženila“ s albuma „Damir Imamović“ iz 2010. godine. Pjesma govori o Muji koji se zbog prisilne ženidbe ubio. Na istom albumu je i pjesma „Koliko je širom svijeta“, žalopojka siročeta koje sluti svoju skoru smrt. Zatim o bolesnima, kakva je pjesma „Uzbrdo je, mene bole none“ s albuma „Dvojka“, itd.

 

Podrivanje heteronormativnosti kroz sevdah

Pojedinim tradicionalnim pjesmama, zahvaljujući mjestima na kojima ih izvodi, Imamović će dati potpuno drugačiji kontekst i time usloviti njihovo bitno drugačije tumačenje od do tada uvriježenog. Relativno često je nastupao na protestima, pa je tako, na primjer, na protestu građana iz 2013. godine, pred zgradom državnog parlamenta u Sarajevu, pjevao tradicionalnu pjesmu „Srdo moja“ u kojoj momak djevojci, ili obratno, poručuje da se ne srdi na njega, jer ako se on nasrdi na nju, cijela ih Bosna, a ni Hercegovina, pomiriti neće. U kontekstu u kojem ju je Imamović pjevao, ljubavni odnos je pretvoren u politički, dobija se slika da građani poručuju političarima koje su birali da ih mogu i smijeniti s vlasti, da mogu raskinuti društveni ugovor.

Na prvoj Povorci ponosa održanoj u Sarajevu 2019. godine pjevao je sevdalinku „Snijeg pade na behar na voće“. Njen ključni stih „Neka ljubi ko god koga hoće“ bio je i slogan Povorke. Damir je tom izvedbom u tu sevdalinku uključio i mogućnost LGBT ljubavi te tu populaciju uveo u tradiciju sevdaha iz koje je bila isključena. Zanimljivo je da je mogućnost takvog tumačenja te pjesme ponukala mnoge interpretatore koji se ne slažu s tim da sevdah može govoriti o gay ljubavi da je pjevaju u drugoj verziji u kojoj se umjesto stiha „neka ljubi ko god koga hoće“ koristi stih „daruj, Bože, onom ko šta hoće“. Dakle, radi se o jednoj unutaržanrovskoj identitarnoj prepirci koja izvođačima služi da pokažu na kojoj su strani sevdaha, što žanr sevdalinke čini živopisnijim i dinamičnijim.

To nije bio prvi put da je Imamović u recepciju sevdalinke pokušao unijeti i queer tumačenja. Zanimljiva je u tom kontekstu pjesma „Dva se draga“ koju je prvi put objavio na albumu „Abrašević Live“ 2007. godine. Evo njenog teksta:

 

Dva se draga vrlo milovala,
na jednoj se vodi umivala,
o jedan se peškir otirala,
jedno ljeto niko ih ne znade,
drugo ljeto svako ih saznade.

Saznade ih i otac i majka.
Majka ne da da se ljube dragi
pa rastavi i milo i drago.
Dragi dragoj po zvijezdi poruči:
Umri, draga, dockan u subotu
ja ću, junak, rano u nedelju.
Što rekoše, to i učiniše.

Draga umrije dockan u subotu,
dragi umrije rano u nedelju,
ukopaše jedno kraj drugoga,
kroz zemlju im ruke sastaviše
a u ruke zelene jabuke.

Malo vrijeme zatim postajalo,
više dragog zelen bor nikao
a viš' drage rumena ružica
pa se vije ruža oko bora
kao svila oko kite smilja.

 

S tom pjesmom Imamović je kao interpretator, ali i autor, ušao u sevdah. Tekst je tradicionalni, a muziku je napisao Imamović. O tome u jednom razgovoru koji je vođen na engleskom pod nazivom Looking to the Future: LGBTQ Identities in Eastern Europe and the Slavic Diaspora[13] Imamović kaže: „Moja prva pjesma bila je tradicionalni tekst i moja vlastita melodija. Zove se 'Dva se draga vrlo milovala'. I to je prekrasan tekst o dvije zaljubljene duše, ali, naravno, majka i otac zabranjuju tu ljubav, pa se mladi moraju razdvojiti, zbog čega umiru, ali ih pokopaju zajedno. Pjesma započinje rodno neutralnim opisom dvoje dragih. Znate, dva se draga vrlo milovala, za vas koji govorite naš jezik, prepoznajete obrazac. I, bilo je puno tih pjesama u povijesti sevdaha i susjednih mu muzičkih žanrova, ali su napuštene jer su bile... Znate... moderna kultura nije tolerirala rodnu neutralnost. Dva draga u drugoj strofi pjesme postanu muško i žensko, nakon što se pojavi majka, zabrani brak, ili da budu zajedno, znate, i sve se u ovoj pjesmi tada razdvaja na spolove, na grobove, na sve. Bio sam toliko inspiriran tekstom da sam napisao melodiju za njega, i tako je počelo“ (prevod moj).

Imamović hoće reći da do orodnjavanja u pjesmi dolazi s pojavom oca i majke, kao simbola patrijarhalnog poretka. Na takvo tumačenje oslonit će se mnogi. Na primjer Petar Dukić u tekstu „Razumijevanje sevdaha u kontekstu queer romantike“[14] ili Emina Bošnjak u tekstu „Pjesme koje narušavaju matricu binarnih opozicija“, zatim na raznim LGBT forumima gdje korisnici upravo tu pjesmu koriste za afirmaciju vlastite seksualne orijentacije. Takva tumačenja podrazumijevaju da je autor počeo govoriti o gay ljubavi, a kad je spomenuo oca i majku, da li zbog autocenzure i neprimjerenosti takvog izričaja kontekstu unutar kojeg je stvarao, rodno ih je identificirao kao muškarca i ženu. To je učitavanje gay iskustva iz konzervativne sredine u pjesmu. Način kako su LGBT osobe skrivale svoju seksualnost, pa i sada to dobrim dijelom čine, kao da je ovakvim interpretacijama učitan i u pisanje pjesme. Jedno je tumačiti pjesmu na osnovu svijeta sadržanog u samoj pjesmi, a posve drugo na osnovu svijeta u kojem mi živimo. Ako pjesmu tumačimo samo na osnovu svijeta sadržanog u njoj, ne može se reći da je inspirirana LGBT iskustvom. No, isto tako ničim ne možemo usloviti doživljaj pjesme, tj. da recipijent u njoj vidi ono što je i sam proživio te da se s tim identificira.

Ima i suprotan slučaj, kada svijet pjesme više odgovara queer tumačenjima, nego heteroseksualnom iskustvu, ali se heteroseksualci nalaze u pjesmi. Takav je, npr., slučaj sa sevdalinkom „U bosanskom malom selu“. Evo njenog teksta:

 

U bosanskom malom selu,
gdje Krivaja teče rijeka,
jedna priča o ljubavi
pamtiće se do vijeka.

Od žalosti cvijeće vene,
suh je zumbul i kadifa.
Zbog ljubavi nestale su
lijepa Šaza i Hanifa.

Ah, ljudi, da li znate
kako gorko zna da boli
kad se bolno razum gubi,
a srce ne smije da voli?

Jednog dana kraj rijeke
jedna drugu zagrliše,
na obali osta pismo
i u vodu skočiše.

Sad proklinju stare majke
svoje riječi pune plača
jer sad vide da je ljubav,
ljubav od života jača.

 

Pjesmu je interpretirao Zaim Imamović. U komentarima na YouTubeu ispod ove pjesme korisnici su poveli raspravu o seksualnosti Šaze i Hanife.[15] Jedan komentator kaže da je to prva pjesma o lezbijkama u Jugoslaviji. Drugi kaže da to nije tačno, već da su se dvije djevojke zaljubljene u dvojicu mladića ubile zbog roditeljskih zabrana koje su se odnose na njihov ljubavni izbor, treći to potvrđuje i kaže da je imao sedam godina kad se to desilo, da je iz tog sela i da se sjeća događaja, a četvrti navodi i ime sela, kaže da je to bilo u Vozući.

Ako gledamo samo jezik pjesme, nema nijednog razloga za sumnju da je riječ o djevojkama koje su bile zaljubljene jedna u drugu. Prvo, radi se o jednoj priči o ljubavi, ne o više ljubavnih priča. Drugo, dvije su djevojke u isto vrijeme zagrljene skočile u vodu jer im je ljubav zabranjena. Recipijenti mogu učitavati, na osnovu nekih vlastitih pretpostavki i iskustava, da su one bile zaljubljene u dvojicu muškaraca, možda čak i u jednog pa se nisu mogle odlučiti koja će ga napustiti, ili ih je on obje ostavio, sve zavisi od recipijentove nadogradnje pjesme vlastitim iskustvom ili čak maštom. Neko možda ne može vjerovati da je u bosanskom selu ikad bila moguća lezbijska ljubav, ili da je ikad zbog nje bilo moguće izvršiti samoubistvo, a pogotovo takvu ljubav opjevati. Isto tako neko ne može vjerovati da je baš u isto vrijeme u jednom malom selu dvjema djevojkama bila zabranjena ljubav prema njihovim momcima i da će obje to jednako tragično doživjeti i to toliko tragično da zajedno skoče u rijeku. Autor je možda zaista bio inspirisan pričom u kojoj su se dvije djevojke ubile zbog momaka, ali je, ko zna iz kojeg razloga, napisao šta je napisao, a iz napisanog je posve legitimno reći da su se voljele dvije djevojke kojima je ljubav u seoskoj sredini bila zabranjena, zbog čega su skočile u rijeku. Sevdalijskim rječnikom rečeno: Nek tumači kako god ko hoće. Poenta je u sljedećem: Neki gay može slušati kako muškarac pjeva o ženi, ali da na mjestu opjevane žene vidi svog muškarca, jer je njegovo iskustvo ljubavi isključivo vezano za muški spol. Moguće je, naravno, i obratno, ali to je stvar subjektivnog doživljaja, a ne onoga o čemu pjesma zaista govori.

Mnogo direktnije o istospolnoj ljubavi Damir Imamović će reći kroz jedan autorski tekst. Radi se o pjesmi „Lijepi Meho“ s albuma „Dvojka“. S tom pjesmom ulazim i u pitanje Imamovićevog odnosa prema autorstvu. Naime, već sam napisao da on smatra zabludom mišljenje prema kojem pjesma ne može biti sevdalinka ako ima autora. On pjeva i one sevdalinke čiji su autori poznati, kao i one kojima se ne zna autor, ali i sam se pojavljuje kao autor koji je istovremeno interpretator, što je rijetka pojava u sevdalinci, a jedinstvena kad je riječ o tome da je angažiran autor. Za pjesmu „Lijepi Meho“ Imamović je napisao i muziku i tekst.

Evo teksta:

 

Mila majko ne zovi to grijehom
Što mi duša izgori za Mehom 
Za njegovim bademli očima 
Popucaše toke na prsima

Slobodan sam kao ptica siva 
Da poletim kud me nose krila
Pa da Mehi sletim na srdašce 
Na njemu bih baš gnijezdo svila

Meha majka u ruži rodila 
Od latica napravila krila
Posula mu trnom kose crne
Da mu vila ne bi naudila

 

Imamović koristi motive iz tradicionalne usmene poezije, uključujući i sevdalinku. Međutim, ono što je neobično jeste jaka aluzivnost na ljubav dvojice muškaraca. Nema s tim veze što je autor muškarac i što je muški glas pjeva, a pjesma govori o ljubavi prema muškarcu. Lirski subjekt svejedno može biti žena i, kad je o tradicionalnoj muzici riječ, ženu će većina slušalaca i očekivati. Toke na prsima, također, mogu nositi i muškarci i žene, pa ni tu još nismo sigurni ko je lirski subjekt. Sigurni smo da je lirski subjekt muškarac na početku druge strofe zahvaljujući pridjevu „slobodan“ koji je napisan u muškom rodu, ali kad postaje ptica prelazi u ženski rod, tj. rod glagola „sviti“ prilagođava se rodu imenice „ptica“, vjerovatno zbog rimovanja s riječju krila. Međutim, ima tu još jedna stvar stilski interesantna. Lirski subjekt se prvo poredi s pticom, da bi se potom kroz uživljavanje u tu sliku i pretvorio u nju. Dolazi do bukvalizacije poređenja, do doslovnog prevođenja onoga što se poredi u ono sa čim se poredi, što daje na poetskoj kvaliteti ovoj pjesmi. Ali, dobija se time i na simboličkoj razini. Ljubav lirskog subjekta za kojeg znamo da je muškarac prema Mehi se očigledno ne može realizovati u stvarnosti, već tek u snatrenju, pa se otud pojavljuje ptica kao simbol slobode i snažno uživljavanje lirskog subjekta u njenu ulogu, dotle da u konačnici mijenja i rod.

 

Neispričano Sarajevo

S angažmanom kroz autorstvo Imamović će otići još dalje u pjesmi „Sarajevo“, također s albuma „Dvojka“.

 

Sarajevo, podno Trebevića,
u tebi je sinje more priča.
U tebi je raznog svijeta bilo,
svako svoga traga ostavio.

Svako traga, a poneko vraga,
ko će znati ko je kakav straga,
ko će znati ko j’ uz koga bio,
ko je kakve ratove vodio,
a kome su slane suze lile,
dok su bile zurle i borije.

Sarajevo, podno Trebevića,
u tebi je sinje more priča.
U tebi su mnoge stare pjesme,
o ljubavi što se pjevat ne sm’je.

Sve će tvoja djeca da odšute,
tužne dane, sate i minute.
Učiće ih da mrze i truju,
o daljini dalekoj da snuju,
a kući se boje svoga praga,
ko će znati ko je kakav straga.

 

Sarajevo je mnogo puta opjevan grad, pogotovo kroz sevdalinku, ali ova Imamovićeva je prva sevdalinka u kojoj je Sarajevo predstavljeno s negativno kritičkim otklonom. Jedino što je ostalo isto kao u drugim pjesmama je to da je podno Trebevića. Upravo ta perifraza priziva u sjećanje sve ostale pjesme o Sarajevu u kojima se spominje i Trebević. Takve su „Puhni vjetre s Trebević planine“ ili „Sjajni mjesec na Trebević sjeo“, ali i one koje nisu sevdalinke, kakva je ustaška doskočica „Sarajevo, ispod Trebevića, bit ćeš opet Ante Pavelića“ ili pjesma koju je pjevao Kemal Monteno, „Sarajevo, ljubavi moja“, u kojoj se kaže „ispod Trebevića sanjali smo sne“.

Sve su to priče o Sarajevu. Jedna beskrajno tužna i mračna, o Sarajevu u vrijeme NDH, a druga svijetla koja slušaoca vraća u predratno vrijeme, ’70-te i ’80-te godine 20. vijeka. Vrijeme kojeg se mnogi sjećaju s nostalgijom i smatraju ga onim vremenom u kojem je u Sarajevu bilo najbolje živjeti. Dakle, sintagma „ispod Trebevića“ je vrlo dobra intertekstualna poveznica s drugim pjesmama koje pričaju priče o Sarajevu. Sinje more je česta sintagma u narodnoj lirici, ali u pjesmi „Sarajevo“ njena upotreba je inovativna, jer ono nikad nije upotrijebljeno kao mjerna jedinica za količinu priča.

Upotreba riječi „svijet“ u značenju „ljudi“ je zanimljiva i ne baš često korištena u poeziji, iako je ima u razgovornom jeziku. „Svakakvog svijeta“ ili „raznog svijeta“ su sintagme koje možemo upotrijebiti i za jednog čovjeka i za grupu ljudi i za narode. Interesantna je upotreba riječi „svijet“ u tim značenjima jer implicira da i jedan čovjek u sebi može kriti kompleksnost cijelog svijeta, te da je svaki čovjek svijet, tj. priča za sebe. S takvim tumačenjem riječi „svijet“ dodatno je pojašnjena sintagma „sinje more priča“. Epohe, narodi, vojske, politički sistemi, važni događaji, ali i pojedinci koji se mogu brojati u desetinama miliona su te priče od kojih većina nikad neće biti ispričana, ali su neki trag ostavile i utkale se u iskustvo Sarajeva i Sarajlija. Naravno, neko je ostavio i „vraga“, koji je upotrebljen kao simbol za sva zla.

Nakon toga slijedi ključni, refrenični stih pjesme: „Ko će znati ko je kakav straga“. Nešto drugačije formulisani iskazi, ali s identičnim smislom postoje u razgovornom jeziku i česti su. Može se čuti da se nekom ne smiju okrenuti leđa, ili da ne znaš kakav je ko kad ti okrene leđa, zatim „okrenuti leđa“ je uvriježena sintagma kad se želi reći da je neko odustao od nečega ili postao neprijateljski raspoložen prema nekome. U svakom slučaju u pjesmi je taj iskaz ustvari izraz nedostatka povjerenja neophodnog da bi se postigao bilo kakav društveni progres.

Zašto je to tako, govore sljedeći stihovi: „ko će znati ko j' uz koga bio/ko je kakve ratove vodio“. Da bi se u Sarajevu steklo povjerenje, potrebno je učiniti nemoguće, znati svačiji biološki i socioekonomski DNK: kako se zove, koje je vjere, nacije, seksualne orijentacije, odakle je porijeklom, gdje je bio u ratu, kolika mu je plata, itd. Sve su to pitanja koja su za veliki broj ljudi u Sarajevu relevantna prilikom sklapanja prijateljstava. U navedenim stihovima riječ rat je višeznačna. Može se odnositi doslovno na rat, posljednji ili bilo koji, ali može i na rat kao bilo koji sukob koji ljudi vode, od unutrašnjih do sukoba u raznim društvenim interakcijama.

Višeznačni su i sljedeći stihovi: „A kome su slane suze lile/dok su bile zurle i borije“. I ovo se može odnositi na ratove, ali i na veselja, jer zurle i borije, recimo, bivale su instrumenti na svadbama. Hoće se reći da je nečije veselje često bilo građeno na nečijoj nesreći. To može biti tuga napuštene djevojke ili momka čiji se partneri udaju ili žene za druge, ali može biti i plač nekoga ko je izgubio sve u ratu, dok je neko sve ratom dobio pa se veseli, ili se neko obogatio na nečijoj otetoj imovini, i slično.

U sljedećoj strofi Imamović kaže da su u Sarajevu mnoge stare pjesme „o ljubavi što se pjevat ne sm'je“. To su spominjane homoerotske ljubavi, ali jednako i hetero ljubavi između ljudi različitih vjera, pripadnika različitih staleža, itd.

Posljednja strofa govori o nemogućnosti pobune. Djeca Sarajeva će sve da odšute. Da se ne zamjere. A istovremeno uče ih da mrze i truju kroz predrasude o drugima, bili oni gayevi, Srbi, muslimani, migranti i ko već sve nije prekriven predrasudama. Učit će ih da snuju i o „dalekoj daljini“, tj. naučit će ih da čeznu za tim da odu odavde.

Imamović je to izrazio interesantnom tautologijom. Takve tautologije su česte u usmenom pjesništvu: put putuje, bol boluje, tugu tuguje. Kad narodni pjesnik kaže da neko bol boluje, on sigurno ne misli ni na zubobolju ni na glavobolju ni na grudobolju. Kad u pjesmi „Čudna jada od Mostara grada“ bol boluje Čelebića Biba i kad kaže da je boli i srce i glava, ona misli na srce i glavu kao na simbole kroz koje ustvari govori da je boli sve, da pati i fizički i duševno. To je neparcijalizirana, cjelovita bol, bol po sebi. Isto je i kad se tuga tuguje. Nije to samo tuga zbog izgubljene ljubavi ili bilo čega, već tuga kao u tom momentu jedino moguće osjećanje koje prožima sve. Drugi dio takvih sintagmi služi kao intenzifikator prvog dijela.

Tako je i s „dalekom daljinom“. Opozit od nje bila bi „bliska daljina“, što je paradoks. Međutim, postoje bliske daljine. Neko mjesto može biti udaljeno geografski, ali da ga doživljavamo bliskim, da kažemo da smo u njemu kao kod kuće, da su ljudi slični „našima“. Snivati o dalekoj daljini znači željeti biti negdje gdje ništa ne liči na ovo ovdje. Jer, kako stoji u posljednja dva stiha, „kući se boje svoga praga/ko će znati ko je kakav straga“. Dakle, ne postoji povjerenje ni u ukućane. Ne znaju šta ukućani o njima misle kad izlaze na vrata niti šta će ih dočekati kad se kući vrate. U pjesmi „Sarajevo“ prikazano je stanje opće društvene paranoje.

 

Imamovićevo osvajanje tradicije

Zbog ovdje navedenih pjesama o Imamoviću bi neko mogao, ali ne bi trebao zaključiti da je on nekakav provokator poretka, dominantnog vrijednosnog sistema i viđenja tradicije. On to nije. Na albumu „The World and All That It Holds“, recimo, on ima pjesmu „O bosanske gore snježne“. Tekst je napisao Omer Ombašić, Bosanac u Švedskoj. Pjesma je to koju kao svoju doživljava i bošnjački mainstream. U njoj, u tekstualnom dijelu, nema ništa provokativno, naprotiv. Nema nikakvih problema da najveći tradicionalist ili nacionalist stoji u prvom redu kad se ta pjesma izvodi i da plješće očiju ispunjenih suzama zbog čežnje za Bosnom kakva je nekad bila. Evo kako izgleda refren i jedna strofa:

 

Da je meni sada samo,
da se vratim opet tamo,
gdje je Bosna, gore njene,
moji snovi, uspomene.

Pjevaj da me želja mine,
sevdalinku od davnine,
od ljepote neka sine
lice Zemke Mulijine,
o sevdahu pokraj Drine,
namu Fate Avdagine.

 

Imamoviću nije cilj provocirati niti negirati tradiciju, već u nju uključivati one koji su iz nje isključeni ili u njoj nisu ni bili. Pa tako se i pjesmom „O bosanske gore snježne“ u tu tradiciju uključuje i bosanska dijaspora. Nije li sam tekstopisac iz dijaspore i nije li nostalgija upravo česta emocija kod Bosanaca i Hercegovaca u inostranstvu.

Imamovića je najlakše definisati kroz odnos prema tradiciji koji je definisao jedan od najvećih evropskih pjesnika Thomas Stearns Eliot u svom eseju „Tradicija i individualni talent“. On tu, između ostalog, kaže: „Kada bi se jedini oblik tradicije, prenošenja iz generacije u generaciju, sastojao u tome da sledimo puteve one generacije koja nam je neposredno prethodila i da se slepo i bojažljivo privezujemo uz njene uspehe, nema sumnje da bi trebalo odgurnuti takvu 'tradiciju'. Viđali smo mnoge takve jednostavne tokove koji bi ubrzo utonuli u pesak; jer novina je bolja od ponavljanja. Tradicija je stvar koja ima mnogo širi značaj. Ona se ne može naslediti, a ako vam je potrebno morate je steći velikim trudom. Ona na prvom mestu obuhvata osećanje istorije za koje, bezmalo, možemo reći da je neophodno svakom onom ko bi hteo da bude pesnik i posle svoje dvadeset pete godine; a to osećanje istorije uključuje zapažanje ne samo onoga što je prošlo u prošlosti već i što je sadašnje u prošlosti.“[16]

Imamović je upravo uradio to što Eliot traži. Odgurnuo je tumačenje tradicije koje je tražilo da ga se slijepo slijedi i bio slobodan da iz te tradicije izvlači, ali i da sam uključuje u nju ono što nije bilo po mjeri njenih mainstream tumača. On tradiciju nije naslijedio, već ju je osvojio konstantnim izučavanjem, istraživanjem, a onda je to što je naučio i istražio prezentirao na predavanjima, svojim izvedbama sevdaha, ali i knjigom „Sevdah“[17] koju je objavio 2016. godine.

Sve to što Imamović radi na neki je način i negdje prepoznato i priznato. Recimo, Imamović je za svoj rad dobio brojna priznanja, od kojih je najvrednije to da je bio proglašen najvećim umjetnikom Evrope 2021. godine.

Njegov rad je zanimljiv, višeslojan, promišljen, u stalnom kretanju naprijed, ka otkrivanju novih mogućnosti unutar sevdaha, inovativan i uzbudljiv, i to su razlozi zbog kojih ga smatram jednim od najznačajnijih muzičkih umjetnika na prostoru bivše Jugoslavije od njenog raspada.

Sevdah će se od Damirovih muzičkih početaka na sceni značajno otvoriti prema svijetu. Brojni su koncerti interpretatora sevdaha po regiji i šire na osnovu čije je posjećenosti jasno da sevdah nije jednonacionalan. Osim nacionalnih, u sevdah je prilično uključen i queer identitet. Pored Imamovićevog repertoara, tu je neophodno spomenuti i Božu Vreću koji ne toliko autorski koliko performativno, u smislu kostimografije i koreografije, doprinosi uključivanju tog identiteta u tradiciju sevdaha. U muzičkom smislu, prije svega aranžerski, uključivanjem raznih instrumenata i muzičkih elemenata iz drugih žanrova, a manjim dijelom i autorski, sevdah je značajno obogaćen, a ipak i dalje sve te pjesme doživljavamo kao sevdah. Prodefilovao je muzičkom scenom i veliki broj sevdah bendova, dok se u prošlosti sevdah vezao isključivo za interpretatore u pratnji orkestara. Tu su potom i novi autorski tekstovi, kojih je, doduše, mali broj. Za sve te novine velika zasluga pripada i Damiru Imamoviću koji, ako u nečemu od nabrojanog i nije bio prvi, svemu nabrojanom jeste dao snagu bez koje bi sevdah danas bio mnogo bliži onom sevdahu od prije 30 i više godina, zastario, te mlađim generacijama, ali i publici široj od identitarnog spektra koji obuhvata straight Bošnjake, nezanimljiv.