Bojan Mikulić Mikula jedan je od rijetkih muzičara na ex-Yu sceni čiji se opus u velikoj mjeri temelji na kritici društva i politike kroz satiru. Ona je primjetna ne samo u njegovim tekstovima, nego i u muzici i u spotovima. Kompleksnost njegovog satiričnog odnosa najbolje se da pokazati kroz pjesmu „Da ja teb' kažem“:

 

Je l ti vidiš, moj ti, šta se ovo radi,
Svi se nešto posmetali, i stari i mladi.
Neko zlo je osvojilo sa svih milih strana,
Vako nije bilo nikad, svetoga m' Jovana.
Sve se nešto peči, sve se nešto vitoperi, 
Sve b' to znalo sam da je da neko drugi speri.
Svak se živ vazdigo, a, Bože me oprosti,
Ne b' znao vola vilama u gujicu ubosti. 
Al eto njega, on je neka čivija u stranci, 
Radio u stan'ci, na gran'ci, u banci,
Pa poslije toga prešo neđe vam,
Pa ko biva radi, nešto šta ja znam.
Da ti samo čuješ što to slatko laže, 
Ne moš ti ni zamislit šta on svašta kaže.
Deder ti nama ovde još po jednu dospi,
A ono šta on priča, pomućaj pa prospi.
Gledam neki dan, idu neko dvoje,
Da ti vidiš što oni jedno drugom lijepo stoje,
Ona dobra ko i kru', dobra ko i metak,
Gola, ima na njoj neki providni kusetak.
Ne da gledat u sebe, oči ispadaju,
Ubio je sveti Đurađ, svedno, ko aždaju,
A onaj kraj nje nije ni prošo kraj muška,
Ide a preklopio se ko civilna puška,
Al ima i može mu se, nemaš ti tu šta,
Nema veze kak izgleda i da l išta zna,
Sam' je l ima dobra kola, i u džepu para,
Oko njega pija od kupovnih drugara.
Đe piše šezdeset, on poćero dvjesta,
A ti, jadni siromaše, gledaj glavi mjesta.
Dajde ti meni jedno pivo, dok se nisam ubio,
Dosad ga je likn'o ko je koze pogubio.
Ja teb pričam kako je, sam' se ti krevelji,
Al ne moš im ništ isto ko ni žaba ljelji,
Ućuperno tamo njima, svega kolko vole,
Za po sata završe po tri-četri škole.
Sprdaju se sa životom, a čovjek bi plako,
Kad što god ti počneš, ono krene naopako.
Nis ti niđe prispio, niš ti ne moš stvorit,
Ne moš se ti s kletijem mukama izborit,
Nikad se izimat prebijanja i krpaže,
A kud gođ ti okreneš, samo nešto traže,
Bacaš se ko lasca, al vajde ni do podne, 
Živi se bez napretka, a prolaze godne. 
Al eto ima kru'a i s kru'om bogu fala,
Ima dobrih ljudi i dobrije budala,
Pa se koja popije i nekako devera,
Od danas do sutra, pa dokle ko doćera.

 

Uvjerljiva ironija

Pjesma je gorkohumorna što je ustvari produkt ironije. Kako Viktor Jankelevič u svojoj knjizi „Ironija“ piše: „Ironija zasmejava ne osećajući sama želju da se smeje. (...) izaziva smeh da bi ga odmah potom zaledila.“[1]

Mikula se u ovoj pjesmi pokazao kao odličan poznavalac jezika, pogotovo krajiškog govora. Taj govor izuzetno je rijedak u književnosti, posebno u poeziji. Mikula ga donosi u nepatvorenom obliku, bez arhaizacije, bez patetizacije, bez idealizacije, prosto ga prenosi u pjesmu onakvog kakav se i danas govori i pokazuje da se njime može napisati dobra pjesma, izreći duboka misao, da može biti izvor britkog humora.

Taj govor karakteriziraju dijalektizmi (gujica – guzica; ljeljo – lješnik); brojna glasovna sažimanja i ispuštanja glasova (krua – kruha; svetogam – svetoga mi; teb – tebi); arhaizmi (vazdigo); žargonski i drugi nestandardni izrazi (posmetati se – pogubiti se; ućuperan – ugodan); fraze (vola vilama u guzicu ubosti), itd. Taj jezik zanimljivo je čuti i njegovim svakodnevnim govornicima, jer je, eto, dospio u javnost, na scenu, ima ga u pjesmi, ali i onima koji se s njim prvi put susreću jer im njegove razlike u odnosu na njihov govor pobuđuju interesovanje.

Narodni govor je perifrastičan, što ga čini živopisnijim. Npr., umjesto „skloni se“, Mikula kaže „gledaj glavi mjesta“, što kod čitaoca/slušaoca mnogo više doprinosi osjećaju izgubljenosti i haotičnosti u ponašanju onoga ko se sklanja od vozača koji prebrzo vozi. U narodnom govoru često je prisutna ironijska distanca prema svemu što je novo, nejasno, netransparentno. To „nepoznato“ i jeste u pjesmi predstavljeno neodređenim zamjenicama (svi se nešto posmetali; neko zlo; sve se nešto peči, nešto vitoperi; neko drugi; neka čivija; neđe vam; nešto, šta ja znam, itd.) Ponavljanjem tih zamjenica lirski subjekt nas ubjeđuje da je situacija o kojoj govori zaista zamagljena, mutna, opasna. On prema njoj ima ironijski otklon. Posebno je zanimljivo kad kaže:

 

„Al eto njega, on je neka čivija u stranci, 
Radio u stan'ci, na gran'ci, u banci,
Pa poslije toga prešo neđe vam,
Pa ko biva radi, nešto šta ja znam.“

 

Gutanjem samoglasnika u riječima „stanici“ i „granici“ postigao je da one u istom padežu imaju isti gramatički nastavak s riječima „stranka“ i „banka“. To nabrajanje riječi s istim gramatičkim nastavkom može služiti da ih se smisaono, značenjski poveže, često s ironijskim efektom. Upravo ovdje imamo takav efekt jer su stanice (vjerovatno misli na policijske), banke i granice često povezane s politikom. Tu se nalaze ili finansijski unosna radna mjesta ili mjesta moći, najčešće i jedno i drugo, koja se često stranački dobivaju, zato i jesu u vezi s riječju „stranka“. S njih se vrše razne malverzacije u cilju povećanja novca i moći. 

Zanimljiva je jako i litota[2], figura koja predstavlja korištenje slabijeg izraza s ciljem da se pojača ono na šta se taj izraz odnosi. Mikula je koristi opet s ironijskim učinkom kad kaže „ko biva radi“, umjesto „ne radi ništa“, „muti“, „krade“, „vara“, itd.

Ironiju imamo na još nekoliko mjesta u pjesmi. Izražena je kroz kontrastiranje onoga što pojedinci jesu i onoga kako se predstavljaju:

 

„Sve se nešto peči, sve se nešto vitoperi, 
Sve b' to znalo sam da je da neko drugi speri.“

 

Ili:

 

„Svak se živ vazdigo, a, Bože me oprosti,
Ne b' znao vola vilama u gujicu ubosti.“

Zatim kroz dijasirm, tj. pokudu u formi pohvale:

 

„Gledam neki dan, idu neko dvoje,
Da ti vidiš što oni jedno drugom lijepo stoje“

 

I suprotno, pohvalu u formi pokude, odnosno asteizam:

„Ima dobrih ljudi i dobrije budala.“

 

Mikula potom koristi i hiperbolu, možda i najčešću figuru za stvaranje ironijskog učinka: „Za po sata završe po tri-četri škole.“

Također, tu su i poređenja koja doprinose ironiziranju: „Savio se ko civilna puška“ i „Ne moš mu ti ništa, isto ko ni žaba ljelji“.

Zanimljiv je i stih: „Nikad se izimat prebijanja i krpaže.“ Prefiks „iz“ ne ide uz glagol „imati“, ali se u narodnom govoru koristi. Doduše, rijetko se može čuti. Znači prestati imati nešto, potrošiti, a u konkretnom slučaju je riječ o siromaštvu. Obično se kaže da se neko ne može izimati novca, bilo kakvog bogatstva, ali Mikula je to okrenuo na oksimoron, na nepotrošivo siromaštvo.

Također, širok je spektar fenomena koje nastoji obuhvatiti u pjesmi, što je dokaz dubine ironijske svijesti o kojoj Jankelevič kaže: „Ironična svest ne želi da čvrsto obuhvata zato što više voli da prelazi s anegdote na anegdotu, s jednog zadovoljstva na drugo zadovoljstvo, i da okusi od svega ne zaustavljajući se nigde.“

Stilogenost Mikulinog jezika i njegov rječnik, kao i rima koja je precizna i doprinosi stvaranju značenja govori da se radi o čovjeku koji zna šta radi, da stoji iza svojih riječi i da duboko promišlja to što će reći.

 

Hinjena neukost

Međutim, jezik citirane pjesme, kao i jezik gotovo cjelokupnog Mikulinog satiričnog stvaralaštva, u službi je karakterizacije lirskog subjekta koji pjesmu govori, odnosno pjeva. (Razlika između ta dva pojma je kod Mikule vrlo mala.)

To je lik kojeg Mikula u svom spotu glumi. Najčešće u Mikulinim spotovima i ne vidimo njega, tj. pjesmu ne možemo pripisati autoru nego lirskom subjektu koji je odglumljen, što je još jedna Mikulina originalnost. U pjesmi „Da ja teb kažem“ to je neugledan čovjek, malog rasta, mršav, samozatajnog držanja, karikaturalnog stila odijevanja, govora koji odaje porijeklo sa sela i neobrazovanost, ali upravo zato ostavlja nas zatečenima svojom pronicljivošću i tumačenjem međuljudskih odnosa te općenito odnosa u društvu. Ubrzo shvatamo da je on hinjeno neuk i neupućen. Kao takav, ne može da ne prizove u sjećanje Davida Štrbca, junaka Kočićeve drame „Jazavac pred sudom“. Na kraju krajeva, i zemljaci su. Mikula je živio u Banja Luci i Nožičkom, selu kraj Srbca.

Kočić već u prvoj didaskaliji u „Jazavcu pred sudom“ opisuje Štrbca: „malen, nizak, suv kao grana, lagan kao perce. Lijeva mu je noga malo kraća od desne, te se gega kad ide. Oči mu se svijetle i prelijevaju kao u mačke iz mraka. Sav sijed, preko pedeset godina. Mijenja glas (...)“ Izuzmemo li starost i šepavost, lako je fizički uporediti Mikulinog lirskog subjekta, kojeg utjelovljuje sam Mikula u svojim spotovima, sa Štrbcem. Jezik im je isti. S tim što, naravno, treba imati u vidu da je Štrbac seljak s početka 20. vijeka. Nepravilno izgovara riječi (paligrapi umjesto paragrafi), ispušta samoglasnike (vaj umjesto ovaj), suglasnike, h i j pogotovo (spaiska umjesto spahijska), jotovanje dosljedno provodi (đe umjesto gdje), hiperijekavac je (študijerati umjesto studirati), itd.

Ironija mu je kao kod Mikule, pretežno utemeljena na pokudi kroz pohvalu. On suce oslovljava sa „velevlažni i glavati gospodini“, čime ih, navodno ih uzdižući, unižava, sve se pretvarajući da su greške u riječima proizvod njegove neukosti a nikako namjere.

Potom, zahvaljuje se carevini jer mu je uzela sina koji je bio zločest. Kroz tu navodnu zahvalu izriče jednu od najupečatljivijih kritika Austro-Ugarske napisanih na našem jeziku:

„Imo sam sina. (...) Snažno i vitko momče, ali naopako i zločesto da bog milostivi sačuva! Uzeše ga u vojsku, poslaše ga u Grac i ja danu dušom. Lani, oko Časni veriga, donese mi knez crnu knjigu i tri vorinta: 'Davide, umro ti sin, pa ti carstvo šalje tri vorinta. To ti je nagrada.' 'O, dobre carevine, krst joj ljubim!' lijepo ja jauknu od radosti, a žena i djeca zaplakaše (...)“

Ako bismo Davida Štrbca teleportirali iz njegovog vremena preko100 godina u budućnost, i zanemarili sijede i invaliditet, dobili bismo lirskog subjekta iz Mikulinih pjesama.

Naravno, kao i u predstavi „Jazavac pred sudom“, gledajući Mikulin spot, ironiju snažnije doživljavamo jer je pojačana mimikom i gestama.

Tako je, na primjer, i u pjesmama „Tolko o tom“, „Ćutim ja“, „Koji veli“ i „Ako Boga znate“. Zadržat ću se na prve dvije. U pjesmi „Tolko o tom“ Mikula pokazuje da pojedini stilski postupci kod njega nisu slučajnost. Cijela ta pjesma bazirana je na ironiji koja je opet ustvari pokuda kroz pohvalu. Tu Mikula kritikuje političare. Evo nekoliko stihova:

 

A bi lijepo ovih dana, malo, malo nešto pekli,
pričal su ko navijeni, a nisu ništa rekli.
On' odozgo klepeću, dole narod plješće,
prava šteta što izbori nisu malo češće.
Bilo pojest, bilo popit, bili i pjevači,
kaki vašar, kakva svadba, ma kaki bakrači.
Pod šatorom sjedil s nami i oni s onih listi,
reko b' čojek kad ih gleda nis' to oni isti.
Meću novi asfalt a na onom lanjskom krpe rupe,
ja dobio platon šljunka da poravnam ispred šupe,
u komšije na njivi zamijenili banderu,
što j pazio da ovi drugu plakate ne deru.
Bude lijepo, svima bude drago ko i djeci,
trebalo b' to uvest da bude svakih šest mjeseci...

 

Lirski subjekt, vizualiziran u spotu, je radnik za miješalicom. Na početku i na kraju pjesme on se negativno kritički određuje prema izbornoj kampanji zbog čega je jasno da on u navedenim stihovima ne hvali političare, tj. da nije naivac koji misli ono što govori, već da to radi s ironijskom distancom, da opet hinji neupućenost.

U spotu za pjesmu „Ćutim ja“ Mikula je u obučen u crno, s rakijskom čašom na stolu za kojim sam sjedi. Evo dijela pjesme:

 

Sad b' ja vama nešto reko,
al bojim se čuće neko,
pa sve mislim bolje da ja ćutim...
Jer ne čuje svako isto, 
kud sam onda jadan pristo,
ak od njija nekoga naljutim.
A nije to bogzna šta, 
znate vi to ko i ja,
bolje o tom ne govorit...
Naj je bolje ćutit, jašta,
pred svakim ne pričat svašta,
ko zna ko b' sve mogo izatorit.

 

I tako teče njegova priča do kraja u očekivanju da kaže nešto konkretno, a ne kaže ništa. Ustvari, samo naizgled ne kaže ništa, ali puno kaže upravo negovorenjem. To je stilska figura pretericija u kojoj govornik kaže da o nečemu neće pričati pa o tome direktno ili indirektno kaže sve. U Mikulinoj pjesmi riječ je o čovjeku koji se zbog straha od negativnih posljedica boji da kaže nešto, ali manifestujući taj svoj strah govori ustvari o autoritarnosti vlasti.

Postoje u Mikulinom repertoaru i pjesme u kojima je vrlo jasan autorski, kritičarski, angažirani glas, ali i te pjesme gradi na ironiji. Zanimljiva je u tom kontekstu pjesma „Demokratija“. Na početku spota vidimo kako Mikula navodi nekoga da se parkira govoreći: još, još, još, još, još, još, dosta. Parkiranje mu ustvari služi kao metafora za političko upravljanje društvom, čemu se izruguje:

 

„A sposobnost upravljanja njihova je lakrdija do bola,
ko kad se kreten gura da pomogne kad parkiraš kola.“

 

Posebno je zanimljivo Mikulino izrugivanje političkom diskursu. Objašnjavajući šta je demokratija, on kaže:

 

Demokratija je suštinski konkretna akcija,
parlamentarno usvojena transparentna apstrakcija,
naoružana konfuznom skupinom fraza, koje imaju za svrhu,
da se narod stidi svog neznanja dok gleda ka vrhu.

 

A semantika njihovih govora je ravna sledećem:

 

Ništa ovo, gospodo, ne znači, ja samo onako blebećem.

 

Mikula podražava govore političara u kojima često dominira stilska figura cirkumlokucija – besmisleno gomilanje riječi koje ništa ne znače s ciljem da se prikrije suština i odvuče pažnja sa stvarnih problema, a istovremeno da na laike ostavi utisak kako su govornici pametni ljudi. Mikula taj govor parodira, da bi mu na kraju i otkrio značenje u stihu: „Ništa ovo, gospodo, ne znači, ja samo onako blebećem.“

Ni s tim se ne iscrpljuje stilogenost Mikulinog satiričnog govora. Najpopularnija njegova pjesma je „Kaš se žen't“. U toj pjesmi izruguje se pretjeranoj ljubopitljivosti i tračerskom interesovanju s kojim se svak može svakodnevno susresti.

Cijela ta pjesma je ustvari gradacija. On postepeno pojačava tu pojavu uvodeći stalno nova pitanja koja, kako se pjesma razvija, postaju sve neugodnija;

 

Đe si, kaže, šta ima? Kako si šta radiš? 
Ima li šta novo, da me iznenadiš? 
Kad si došo i kad se vraćaš?
Vidiš li ti ovo i kako ti to shvaćaš?
Šta planiraš danas? Jesi l sutra šta planiro?
Što si neraspoložen, ko te iznerviro?
Jes ti diplomiro ono što si studiro?
Nešto s' ti to čini m' se malo pauziro... 
Jes to novi telefon kupio? Pošto?
Ako bi ga prodavo, koliko bi košto?
Kolko mu prostora u memoriju staje?
Kolko mu dugo baterija traje?
Jesu l to tvoja kola il je rent a car?
Je l to dizel il benzinac, kolko je star?
Je l to na leasing il je gotovina?
Je l to vuče prednja ili zadnja osovina?

 

Sve kulminira refrenom:

 

Kaš se žen't, kaš se udavat,
de mi reci pa da mogu mirno spavat.
Imaš li djece? E, nemaš? Pa što?
Šta čekaš više, što ne rješavaš to?

 

Nakon toga slijedi još desetak stihova sastavljenih od novih i novih pitanja pa ponovo refren. Mikula tako temu iscrpljuje do kraja, te se stiče dojam, koji je generalna karakteristika njegovih satiričnih pjesama, da je moć njegovog stihovanja neiscrpna.

 

Vizuelna metafora

Vrlo važna figura kod Mikule je vizualna metafora, prisutna u njegovim spotovima. Tako, npr., u pjesmi „Demokratija“, cijeli spot gledamo kroz snajperski nišan, što onda Mikulu, kao kritičara, metaforično prikazuje kao metu za odstrel, a u pjesmi „Kaš se žen't?“ cijeli spot gledamo kroz ključaonicu kao metaforu za špijuniranje.

Vizualna metafora prisutna je i u pjesmi „Da je čega nije“. U njoj lirski subjekt, čovjek sa sela, stoji usred svog žitnog polja s podignutim rukama, simbolizirajući strašilo. On samog sebe kao takvog percipira, a želi da bude kao ljudi iz tabloida.

Evo teksta:

 

Joj, vrbo žalosna, ispred kuće, stara,
šta ti misliš da je meni da ja imam para?
Šta ti misliš da je meni čega sada nije,
da se sreća pusta i meni nasmije?

Joj da se kupi nova limuzina,
da do čepa u rezervar nakrkam benzina,
metnem crne đozluke i odijelo crno,
kud gođ prođem da svi kažu jes se izavrno.

Oko mene da je vazda ko u kupleraju,
što je dobrih žena da u mene gledaju.
Iskvarcane lutkice, koljenice, butkice,
providljive suknjice i visoke pete,
oko mene da je sve ko da gledaš u teve,
sa svih strana da u oči bodu etikete.
Guzate i sisate, školovane ili ne,
kad me vide da požele da mi rode dijete

Pola kile kajmaka po vrućoj kuruzi,
kad se dobro napucam, legnem u đakuzi.
Šinem pivo ledeno, da me želja mine,
pa raširim ruke, dignem pogled u visine.

Još da mi je, još da mi je, ljubit Severinu,
pa nek ide sve u pizdu materinu.
U životu da uživam koliko gođ mogu,
da se pazim sam' da se ne navadim na drogu.

 

Ova pjesma zanimljiva je da se pokaže još jedna linija Mikuline satire, one usmjerene prema celebrity kulturi. Tako seljak iz spota, koji ima traktor, kuću, žitno polje, ukratko sve što za život treba, čita tabloid koji u njemu budi žudnju za onim „čega nije“. Dešava se inverzija. Ono što bi trebalo biti bitno, tj. sam život, rad na njivi, briga o domaćinstvu, postaje nebitno. Važni su celebrityji, ljudi iz tabloida, printanih na jeftinom papiru, izvještačenog izgleda, koji razglabaju o nebitnim temama, najčešće lažući. Pjesma je kritika celebrity kulture koja utiče na stvaranje žudnje i želje kod svih njenih recipijenata da njihov život više liči na život onih koji žive ili glume da žive zvijezde u virtualnom svijetu.

Muziku za pjesmu radio je Milan Plećaš, dominira zvuk šargije, a melodija bi se žanrovski mogla svrstati u kalesijske zvuke, što odgovara razuzdanosti želja lirskog subjekta.

 

Anticelebrity

Sam Mikula se na muzičkoj sceni utemeljio kao anticelebrity. To je još jedna njegova zanimljiva i na estradi rijetka karakteristika, iz koje u velikoj mjeri proističe njegova autentičnost. Evo pjesme koja najbolje pokazuje njegovu kritiku masovne selebritizacije muzike. Zove se „Joj da je para“

 

Joj da je para da snimim spot,
joj da je para da snimim spot,
joj da je para da snimim spot,
da snimim spot, da snimim spot.

Prva scena, gola žena, minimalno obučena,
dok ja pjevam, ona meni digla noge na ramena,
popela se meni ustvari na ramena, ta mlada žena,
seksualno opterećena.

Iza nas je more, pjenušavo, plavo,
a u moru jahta, gdje sam sa njom spavo,
pa to ide... kao, druga scena, 
spavam ja i kraj mene ta žena.

Budimo se, na licu mi njena kosa gusta,
pa joj ja kao onda stavim prst u usta,
pa joj kažem: Are you ready or not?

Joj da je para da snimim spot,
joj da je para da snimim spot,
joj da je para da snimim spot,
da snimim spot, da snimim spot.

Muzika da bude nešto vau, vau, tras,
uglavnom da se jako, jako čuje bas,
i malo nekog teksta, čisto radi reda,
jer muzika se ne sluša, muzika se gleda.

Video kill the radio star,
što bi neko reko, dakle, idemo na stvar,
nova scena, nova žena,
ustvari dvije žene, bore se za mene.

Čupaju se za kose, udaraju, grebu,
odjednom se neka ptica pojavi na nebu,
i krene kao da odnese ovu jednu trebu,
al naleti na mene ko zvečka na bebu.

Joj da je para da snimim spot,
joj da je para da snimim spot,
joj da je para da snimim spot,
da snimim spot, da snimim spot.

Onda kao ja i nekih par opasnih likova,
ekipa nas snima, sve puno trikova,
ti likovi u centralnoj ulici u gradu,
podmetnuli bombu da srušili bi zgradu.

U posljednjem času ja se penjem uz fasadu,
i sa sedmog sprata spasim devojanu mladu,
i tu pravim ljubomornom čitavu estradu,
bukvalno čitavu estradu, u komadu.

I onda nešto kao odjavna špica,
opet jahtica, ja i nekoliko ljepotica,
dok nas ne nestane,
i baš u tom trenu muzika prestane.

Joj da je para da snimim spot,
joj da je para da snimim spot,
joj da je para da snimim spot
da snimim spot, da snimim spot.

I da čitam ne ovako, da imam idiot.

 

Dok pjeva, odnosno govori ovu pjesmu, Mikulu neko snima amaterski. On je u japankama, majici na bretele i u bermudama. S neurednom bradom i kosom, u nekom prostoru koji izgleda kao da je u pripremi za renoviranje. Oko Mikule su tri kante po kojima bubnja dok pjeva refren. Ostatak pjesme čita iz neke sveske, kojoj povremeno okreće list pa zbog toga pravi pauze. On, ustvari, čita scenarij za željeni spot. Zato na kraju, uostalom, kaže: „I da čitam ne ovako, da imam idiot“, misleći na teleprompter, uređaj koji omogućava govorniku da s ekrana čita unaprijed pripremljen tekst.

Lirski subjekt u ovoj pjesmi čezne za tim da bude celebrity. Koncept celebrityja podrazumijeva slavu bez zasluge. Na primjer, ne morate biti dobar ili za bilo šta zaslužan političar, da biste bili slavni. Možete biti polupismeni, nedoučeni, s minimalnim poznavanjem teme o kojoj pišete, a steći status slavnog novinara ili književnika. Tako je i s muzikom. Ne morate dobro pjevati i svirati, znati komponovati ili pisati dobre tekstove da biste bili estradna zvijezda. Vrlo često dovoljno je atraktivno izgledati, uglavnom uz pomoć estetskih operacija, imati upečatljivu scenografiju i kostimografiju i spot s puno vizuelnih efekata, s nekom dinamičnom akcijskom i erotiziranom radnjom. Došlo je do obesmišljavanja muzike kao takve, jer, kao što Mikula kaže: „Muzika se ne sluša, muzika se gleda.“

Tekstovi su tu reda radi, kao što je u pjesmi i navedeno. Važan je spektakl, i to upravo onaj kojeg Guy Debord u svojoj knjizi „Društvo spektakla“ definira kao: „konkretizovanu inverziju života, nezavisno kretanje neživota.“[3] Radi se o skupu slika, idealiziranih predstava, na osnovu kojih se kreiraju društveni odnosi. Stvarni život je Mikulin spot, u majici na bretele, raščupan i s kanta bubnjevima. Njegova inverzija je spot koji lirski subjekt iz Mikuline pjesme želi, to je „neživot“, skup predstava koji bi da se kreće virtualnim prostorom i kreira odnos društva prema lirskom subjektu na osnovu njegove lažne slike.

Mikula to ironizira. I to opet pohvalom kroz pokudu. Lirski subjekt čezne za spotom kakvi imaju celebrityji, on takve spotove zakiva u zvijezde, jednim takvim spotom bi bio ispunjen smisao njegovog života. Ali ustvari autorska svijest, Mikulina, je iznad svijesti njegovog lirskog subjekta i preko njega autor ustvari kritikuje takav odnos prema muzici. Prikazujući wannabe celebrityja Mikula snima svoj spot koji je dobar, ima dobar tekst, zabavan je i pokazuje ustvari da za to ne trebaju nikakve pare. On je ustvari anticelebrity koji parodira celebrity kulturu i suprotstavlja joj muzičku. Poruka Mikuline pjesme je u konačnici: Ako želiš biti estradni celebrity, onda jesu potrebne pare, ali ako želiš biti muzičar, onda je potreban talent, muzičko znanje i potrebno je znati slagati stihove ako želiš pjevati svoje pjesme.

 

Gdje Mikulu uparkirat?

No, gdje Mikulu muzički pozicionirati i je li to uopšte potrebno? Bilo potrebno ili ne česti su komentari na internetu u kojima ga ljudi porede s Rambom Amadeusom. I o tome Mikula ima pjesmu. Zove se „Moje mišljenje o svemu“.

 

Hoćeš da čuješ šta ja mislim o svemu,
po svaku cijenu trebaš ozbiljnu temu.
Oči ti govore da materijom vladaš,
diskusiju prizivaš, duelu se nadaš.

Hoćeš da čuješ koja sam ekipa,
da l se vakcinom borim protiv gripa,
odakle sam rodom i koji su moji,
koga sam izabrao da mi pamet kroji.

Spremaš se, vidim, nešto da me pitaš,
nudiš mi dokaze da znaš da čitaš,
malo se sriče al koga se to tiče,
svakako je bitna samo poenta priče.

Čeka se genije da ubode nukleus:
– Meni je ovo isto Rambo Amadeus.
E sad ćeš da vidiš da nisi u pravu,
ovo su više Rokeri s Moravu.
Digi, digi, daj.

Mnogo te zanima mišljenje moje,
da bi onda ti meni iznosio svoje,
vidim da ga imaš i vidim da je svježe,
upravo je ubrano sa društvene mreže.

Uspio si da ga skineš jutros rano,
sad ga više nema tamo već je obrisano.
Istina se krije, al ti je vješto hvataš,
činjenice tu su, samo njima barataš.

Nisu samo slova, imaju i slike,
uporno se trudiš da mi proširiš vidike,
al sačekaj prvo ja da kažem nešto tebi:
Duboko udahni i lagano odjebi.

Pozdravi puno i mater i sestru,
i više sreće na nekom drugom mjestu,
od mene nećeš čuti ono što bi htio,
mrš u pizdu materinu, živ ti meni bio.

 

Kritika je ovo instant mišljenja koje se kupi po društvenim mrežama jer nam se sviđa ili dobro zvuči, ali bez ikakve provjere toga na čemu je utemeljeno. Kritika je ovo i nemogućnosti dijaloga, jer drugog se najčešće ne sluša. Privid kulture dijaloga se stvara tako što se dočeka kraj onoga što drugi ima reći, bez želje za razumijevanjem toga što je rečeno, samo da bi se iznijelo svoje mišljenje, tako da umjesto dijaloga jako često vodimo paralelne monologe.

Međutim, kritika je ovo i same percepcije Mikule od strane publike. Mikula, iako cijeni Ramba Amadeusa, ne voli da ga se poredi s njim. S druge strane, samog sebe poredi s Rokerima s Moravu. Moguće i autoironijski. Kako god bilo, postoji razlog zašto ga je, uz sve njegove specifičnosti, moguće porediti s Rambom s početaka Rambove karijere.

Humor im je sličan, radi se pretežno o satiri baziranoj na ironiji. I jedan i drugi bave se fenomenima aktuelnim za svoje vrijeme. I jedan i drugi najčešće koriste dijalektalni govor, odnosno u Rambovom slučaju to je danas standard crnogorskog jezika, ali u vrijeme njegovih početaka to se moglo smatrati snažno dijalektalno obojenim pjesmama čiji je lirski subjekt Crnogorac. Kod Mikule se radi o dijalektu Bosanske Krajine. I kod jednog i kod drugog ima političke satire. I jedan i drugi su anticelebrityji i nisu baš miljenici mainstream medija. Na sličan način kreiraju muzičku podlogu za svoje tekstove. Naime, i sama muzika i kod jednog i kod drugog ima ironijski, satirični ili parodijski efekt, bilo da je u potpunosti autorska, bilo da se radi o kolažima muzičkih citata kojima se prave poveznice s velikim svjetskim hitovima ili da se radi o parodiji neke poznate pjesme. U konačnici, i korištenje psovki je nešto što je obojici slično.

Postoje, naravno, i razlike. Mikula je tematski širi autor. Kod njega možemo govoriti i o ljubavnom opusu, dok je kod Ramba to nemoguće. Kod Ramba ima malo više autoironije. Kod Mikule je lirski subjekt u satiričnim pjesmama češće neko sa sela nego što je to slučaj kod Ramba. Samom Rambu tekst ponekad nije uopšte važan, može biti sastavljen tek od nekoliko vulgarizama kojima, ponavljajući ih, izaziva šok i/ili smijeh kod publike. Mikuli je tekst uvijek na prvom mjestu.

Ključna je razlika, međutim, što je Rambo Amadeus koncept. To već i samo ime govori. Spajaju se tzv. trash, niska kultura, koju simbolizuje ime akcionog, holivudskog filma i njegovog glavnog junaka, i tzv. visoka kultura koju simbolizuje ime velikog kompozitora, muzičkog genija Amadeusa. Rambo je veliki dio karijere posvetio upravo razbijanju uvriježenih shvatanja muzičke umjetnosti, estrade, pop kulture kroz svoju samu pojavnost ali i muzički izričaj. Kao takav bio je sklon improvizaciji i performansu, a sve s ciljem  iznenađenja i šokiranja publike. Kod Mikule takvog pristupa jedva da ima u tragovima. On se drži čvrsto strukturirane pjesme i u muzičkom i u tekstualnom smislu, bila ona satira, parodija, persiflaža ili ljubavna pjesma.

Na isti način moglo bi ga se porediti i s Elvisom J. Kurtovićem, konceptom starijim od Ramba Amadeusa.

S druge strane, ključne razlike između Mikule i Rokera s Moravu tiču se prije svega činjenice da su Rokeri bili band, dobro uštimana firma s jasnom dinamikom rada koja je dobro živjela od svog posla i bila miljenik mainstream medija. Mikula je pojedinac koji prilično nesistemski pristupa izgradnji svoje karijere i daleko je od toga da bude miljenik mainstream medija. Također, kod Rokera s Moravu nije toliko bila naglašena ironijska distanca prema onome o čemu pjevaju. Mogao se ponekad steći dojam da oni zaista jesu srbijanski seljaci koji duhovito promoviraju svoj način života.

No, u istoriji popularne muzike Jugoslavije tako je malo autora koji su cjelokupan svoj opus ili upečatljiv njegov dio posvetili satiri. Gotovo da je lista iscrpljena već pomenutima Rambom, Elvisom i Rokerima s Moravu. Dodati se mogu još Zabranjeno pušenje, Nervozni poštar i jedan dio opusa Đorđa Balaševića i Bore Čorbe. Ovog posljednjeg više iz razloga zbog njegove poezije pisane neovisno o bendu, nego one koju je uvrstio na albume, mada i tu ima nekoliko satiričnih pjesama. Dakle, to su autori i grupe kojima prosječno upućen slušalac može pripisati satiru. To je tako malo da su bilo kakve prenaglašene stilske diferencijacije besmislene jer će uvijek prevagnuti ono što ih objedinjuje a to su satira i ironija. Naravno, to ne znači da svi pomenuti imaju i druge sličnosti, pogotovo ne svjetonazorske, ideološke i političke.

No, spomenuta jezgra, Rambo, Elvis i Rokeri poznati su i po travestijama. Nema ozbiljnog satiričara u muzici a da nema barem jednu. Elvis ih ima više, a jedna od najpoznatijih je „Baščarši hanumen“, rađena prema Honky Tonk Women od Rolling Stonesa; kod Ramba je to „Čovek sam ženo“, poznatija kao „Sanela“ ili „Hey Joe“ urađena prema istoimenoj pjesmi Jimija Hendrixa; kod Rokera je gotovo cjelokupan opus baziran na njima, a Mikula im se pridružuje s nekolicinom travestija od kojih je najupečatljivija „Motel Šešlije“.

Preuzeo je temu svjetskog klasika rock muzike „Hotel California“, čiji je mistikom obavijeni sadržaj spustio na zemlju već kroz sam naslov, s hotela na motel, s Kalifornije na Šešlije, a pogotovo opisujući opskurne i hedonističke scene iz bosanske usputne, kamiondžijske krčme, intervenirajući i u melodiju i aranžman pjesme dodajući harmoniku i narodnjačke pasaže.

Mikuli se, ipak, može zamjeriti barem jedna stvar. S obzirom na to da ima kvalitetne tekstove, oni bi mogli funkcionisati i kao umjetnička poezija. Kad je o tekstovima satirične prirode riječ, nedostaje im, međutim, dosljednost u ritmu. Iako se osjeti autorska tendencija da ritam dosljedno provodi, ipak je tu previše propusta, koji se uz muzičku podlogu i ne primijete jer se ritam teksta prilagođava onom muzičkom, dok prilikom čitanja to kvari utisak. Ali, ako Mikula i ne spada među najveće književne satiričare našeg jezika, sigurno je među najboljima kad je riječ o muzici.